Na današnji dan prije godinu dana kada je sat otkucao 12 sati i 19 minuta Hrvatsku je zatresao strašan potres. Richterova skala pokazala je 6,2, a otada se tlo ne prestaje tresti. Stanovnici središnje Hrvatske, Petrinje, Gline, Siska, Banije, Banovine, kako vam drago, i dalje se trzaju na svaki drhtaj zemlje.
A gdje ste vi bili 29. prosinca dveidvadeste? Potres se osjetio i 100 kilometara zračne linije od epicentra i na samom sjeveru Hrvatske. Letjela je roba s polica trgovina, zveckao je porculan, pucali su zidovi, a pomisao na taj snažan tutanj ledi krv u žilama. Ne možemo i ne želimo uopće zamisliti kako je bilo u epicentru.
Na Baniji gdje rane još nisu zacijelile od rata rupe su se produbile i nastale su nove porezotine koje će se još dugo pretvarati u ožiljke kao vječiti podsjetnik na ovaj zemljotres.
Slike razrušenih krovova, izgubljenih životinja, prestrašena djeca, suze, strah i zabrinutost na licima obišle su cijelu Hrvatsku pa i šire. No, slika se nije puno promijenila od tog lanjskog datuma. Čovjek bi pomislio da će godinu dana kasnije stanovnici imati koliko-toliko bolje uvjete za život, ali nemaju.
Blagdansko je doba, hladno je, ljudi i dalje žive u kontejnerima, otuđili su se, osjećaj praznine gorči je no ikad, mlade obitelji odlaze, vrijeme kao da je stalo.
Kamioni hrane, higijenskih potrepština, deka stizali su te zime na potresom pogođena područja rapidnom brzinom. Kuhari iz svih dijelova zemlje stigli su u Petrinju nahraniti mještane koji su kao zombiji izgubljeno lutali ulicama kada su ostali bez svega. I danas će biti tamo. Zajedništvo nakon nevolja u Hrvata je nešto najljepše na svijetu.
ALI koliko god mi bili složni i solidarni na taj put staje politika. Najavljeni su pusti milijuni za obnovu, što se čeka?! Dokle će ti jadni ljudi živjeti u kontejnerima? Možete li uopće zamisliti kako je živjeti u tom skučenom prostoru dok čitate ovo iz udobnosti svog naslonjača?
Obećanja izvršili niste i opet ste izigrali građane koji su vam naivno povjerovali da će ovu Novu godinu dočekati u boljim uvjetima. Njihove suze još se nisu osušile, njihova bol s odmakom vremena još je jača, a rane će ostati tu zauvijek kod onih koji su potres doživjeli kao i njihovih potomaka koji dolaze ili odlaze? Ili nikad ovdje neće ni biti.
Oni koji su već otišli, nisu otišli zbog novaca i vaših obećanih 200 000 kuna neće ih vratiti. Zadržite one koji su još tu jer koferi su već izvađeni iz ormara.
Obnovite Petrinju!
abrkic/vzaktualno.hr
