Pedeset godina od nastanka slika Miljenka Stančića “RuÅ¡evni interijer” iz 1959. godine vraćena je u Varaždin. S ostalima čini postav izložbe otvorene ove subote u galeriji i na trgu koji nose umjetnikovo ime, povodom 35. godiÅ¡njice smrti istaknutog varaždinskog i hrvatskog slikara kojemu je posljednje počivaliÅ¡te varaždinsko groblje. Izložba je izazvala izuzetan interes Varaždinaca.

Sa svakom slikom koja se vraća u grad i popunjava fundus, slikovito se na otvorenju izložbe izrazio akademski slikar mr. Ivan Mesek, u Varaždin se vraća i Miljenko Stančić. Pridonesli  su tome, kako je istaknuo, Gradski muzej, Grad Varaždin, ali i varaždinski kolekcionari, osobito Davor Vugrinec i Ninoslav Horvat.

– Miljenko Stančić je joÅ¡ uvijek ostao kontraverza u likovnoj umjetnosti. On je bio hvaljen do panegirika od pristalica jednog klasičnom pristupa slikarstvu, tradicionalistima, onom jednom krugu koji voli  metier, koji voli dodir s platnom, tehniku i majstorstvo, u čemu je Stančić sigurno bio jedan od većih genijalaca na ovim područjima.  

No, ta lakoća savladavanja materije nekad je i prokletstvo. Nekad ruka ode brže i od glave i od misli, pa je zbog toga bilo kontraverzi oko ciklusa koji su nastajali  serijski, možda malo manje kvalitetni, ali se uvijek iznova pojavljivao Stančić sa svojim vraćanjem  i  prekapanjem u  najdublje iskonske dubine  postojanja, svojeg sjećanja na djetinjstvo – rekao je o umjetniku Mesek.

Sliku “RuÅ¡evni interijer” iz Bruxelessa, kamo je prodana po nastanku, u Varaždin je dopremio kolekcionar i poduzetnik Ninoslav Horvat. Danas on posjeduje najveću zbirku Stančićevih umjetničkih djela u ovom kraju. Ova njegova ljubav u prikupljanju Stančićevih djela traje skoro tri desetljeća, a kako je uopće do toga doÅ¡lo.


– Potaknulo me okruženje u kojem sam živio. Otac mi je bio slikar (pok. Fabijan Horvat, op. p.), a često sam se družio, činim to i danas, s akademskim kiparom Vladimirom GaÅ¡parićem – Gapom. Ti naÅ¡i razgovori stvorili su u meni želju da počnem skupljati slike. U početku slike različitith hrvatskih autora, a onda sam se usmjerio na Stančića. On me se dojmio kao čovjek  i neÅ¡to se prelomilo u meni i rekao sam si da mi je to umjetnik po mjeri. I počeo sam skupljati njegove slike – rekao je Horvat.

U Zbirci Stančić, koja je smještena u galeriji čiji je vlasnik, dobar dio postava je iz njegove kolekcije. Različiti su putovi kojima se dolazi do slika.

 – Imam radove od 1957. pa do 1972., takoreći njegovih posljednjih radova. Osim ulja imam i 12 crteža i neÅ¡to serigrafija. Galeristi su čuli da skupljam Stančićeve slike i onda mi jave kad se neka pojavi u prodaji.  Nekad su slike bile jeftinije, a dosta ih je dolazilo iz Beograda. Trgovci sa slikama su razmjenjivali slike, a do jednog većeg broja sam doÅ¡ao i sam. Za ovu posljednju  sam saznao da se nalazi u Bruxelessu, ponuÄ‘ena mi je, svidjela mi se odmah i nisam uopće razmiÅ¡ljao.

U posljednje vrijeme malo sam stao s kupovinom, jer su cijene izuzetno narasle, puno je prekupaca u nizu i ta je nadogradnja cijena prevrÅ¡ila svaku mjeru. Zato me viÅ¡e ne interesiraju takvi kontakti. Želim kontaktirati s ljudima koji su vlasnici slika – osvrće se na tržiÅ¡te umjetnina Horvat.


I poznati varaždinski nogometaš Davor Vugrinec postao je pasionirani skupljač umjetničkih slika. No, on nije išao u širinu kod Stančićevih slika, već se prema Horvatovim riječima orijentirao više na Ivana Režeka i druge autore. I na ovoj izložbi su izložene dvije njegove slike.

– I on mi je pomogao kod nekoliko slika, jer ima dobre kontakte i direktno je povezan s galeristima. Ja nisam toliko, okupiran sam svojim poslom – zaključuje Horvat.

Nenad Opačić, akademski slikar i aktualni predsjednik Hrvatskog društva likovnih umjetnika Varaždin, posebno je vezan uz Miljenka Stančića. Bio je sudent na Likovnoj akademiji u Zagrebu, ali mu Stančić nije bio profesor. No, slikara poznaje od dječačkih dana kad je dolazio u njihov stan. Njegov otac Ljubo bio je fotograf, objavljivao je fotografije u Varaždinskim vijstima i, kako kaže, čovjek od formata, pa su doma dolazili brojni poznati slikari. Tako je dolazio i Stančić.

– Nije bilo pedlja zida u sobi koji nisu pokrivale moje slike, tada dvanaestgodiÅ¡njaka. Stančiću je za oko zapela jedna lokomotiva i sjećam se, rekao mi je: To ti je dobar komad.  U Zagrebu sam ga posjetio u stanu u AmruÅ¡evoj, sretali smo se na Akademiji, pa kod primarijusa Živokovića. Nije mi bio profesor, ali je dolazio pogledati kako radim i neobično me podržavao. Jednom je doÅ¡ao u moju klasu i kad su svi otiÅ¡li ostao sa mnom u razgovoru sat vremena. Osjetio sam tada koja to bila erudicija, koja snaga, ne samo slikarska već i verbalna – prisjeća se Nenad Opačić.

Sve je više djela varaždinskog umjetnika vraćeno u rodni mu grad. Za sada su ona smještena u Gradskoj vijećnici, u Galeriji starih i novih majstora, te u Zbirki Stančić Galerijskog centra. Njegov ravnatelj Ivan Mesek je rekao kako u ovom prostoru već 6 godina izlažu Stančićeva djela. Povodom ove izložbe, kroz razgovor s obitelji, koji su izložbu pogledali dan prije otvorenja, podsjetili su na odluku Grada iz 1976. da se napravi galerija Stančić. Jer, kad se ova galerija otvarala, podsjeća Mesek, prihvaćena je kao privremeno rješenje, ali da djela Miljenka Stančića zaslužuju jedan trajni dom.

Izložba ostaje otvorena do 2. srpnja.


Aktualno.hr/Nedjeljko Krčar