ProÅ¡ao je 8. ožujak – mart, zastor se spustio, glavni lik – žena siÅ¡ao je s medijskih pozornica.
ÄŒini se da će sada, nakon svih nadahnutih govora politiÄara, struÄnjaka, Älanova civilnih udruga ili pravobranitelja, ženama biti lakÅ¡e u životu. Brige na sve strane, suosjećanja joÅ¡ viÅ¡e. Ako je suditi prema svakom obilježavanju Dana žena do sada, ostat će najviÅ¡e suosjećanja. I pored zakona i pored Ustava Republike Hrvatske, ali i Europske zakonodavne prakse. Kao da se svi ti govori preslikavaju iz godine u godinu.
No, ako zanemarimo nerazvijene zemlje, zatim one s izrazitom patrijarhalnim nasljeđem,
pa Äak i Europu, te se posvetimo samo Hrvatskoj, možda ćemo uskoro poÄeti govoriti
i o pravima muškaraca. Pokazuju to statistike, što mnogobrojni osmoožujski govornici
zanemaruju ili tek ponavljaju stereotipe.
Možda je najbolje obećanje za rjeÅ¡avanje problema položaja žena dao prvi Äovjek Vlade
Zoran Milanović kad je rekao: „Mislim da im moramo pružiti viÅ¡e logistike“. Ove rijeÄi su
se mogle protumaÄiti kao: Napravit ćemo pritisak da se zakoni provode bez zadrÅ¡ke i kazne
nezajažljivi poslodavci ili da se zaustave primitivni muževi.
No ovdje imamo jedan mali problem. Diskriminaciju prema ženama, ili ne samo prema
njima, zamotali smo u Zakon o ravnopravnosti spolova, Å¡to Äesto kod diskriminatora izaziva
podsmjeh. A nismo insistirali na krÅ¡enju ljudskih prava, kao viÅ¡i sud s težim znaÄenjem.
Uz Zakon o ravnopravnosti spolova instalirali smo odjele ministarstva, pa spustili malo
niže na rang pravobraniteljice za ravnopravnost spolova (zašto baš pravobraniteljica!).
Osnovali smo i brojna povjerenstva, odbore i tijela po općinama, gradovima i županijama
u kojima većinom sjede žene i uglavnom se jadaju same sebi. I što još ne valja. Pokraj svih
zakona, svake godine, već godinama, u samostalnoj Hrvatskoj jedan broj žena je zapostavljen,
šikaniran, zlostavljan. Kako to, pitamo se?
Stvar je vrlo jednostavna. Zato jer je u biti organizacije jedne države usađeno zamagljivanje
pojmova. Izaberi brojna tijela i dobiješ dulji put do pravnog rješavanja problema. Naši bi ljudi
rekli: Sto babica, kilavo dijete.
Primijetili smo joÅ¡ jednu stvar. PrigodniÄarske govore sluÅ¡amo najÄešće od pozicioniranih
žena, sa stalnom, Äesto solidnom plaćom, a struÄne recenzije od akademskih psihologa,
sociologa, kojima je to posao, ali tek u statistiÄkom broju. Gotovo nikad na pozornici s
ožujskim ružama nema predstavnika policije, koji su prvi svjedoci kršenja ženinog ljudskog
prava i dostojanstva, bar Å¡to se zlostavljanja tiÄe. Nema niti na poslu Å¡ikaniranih žena, jer se
teško ulazi unutar zidova tvrtki gdje je žena, ali ne samo žena, diskriminirana.
Danas bi u Hrvatskoj artikulacija trebala biti drukÄija. Nezaposlenost je velika, ali žene ipak
lakÅ¡e doÄ‘u do posla. Treba samo pogledati natjeÄaje i oglase za radna mjesta i u pojedinim
branÅ¡ama. O manjim plaćama na dosadaÅ¡nji naÄin takoÄ‘er ne treba raspravljati, jer velika
većina žena nije manje plaćene za isti posao u istoj tvrtki, a osobito ne u javnim djelatnostima.
Radi se samo o drukÄijoj vrsti posla, ponekad manje konkurentnoj na tržiÅ¡tu rada., premda bi
danas žene vrlo rado prihvatile manje plaćene poslove u uništenim tekstilnim, obućarskim ili
drvnim tvrtkama, samo kad bi ga bilo.
Zato je dovoljno pogledati statistike Hrvatskog zavoda zapošljavanje prema kojoj je u 2011.
godini 167 531 osoba dobilo posao. Možda će djelovati kao iznenađenje kad vidimo koliki
je udio žena u zapošljavanju i to prema završenoj školi, premda je danas i na oko vidljivo da
poslodavci u većini poslova traže žene.
Najveća je razlika kod visokoobrazovanih osoba. Lani je sa Zavoda otišlo raditi njih 15
014, od kojeg broja su 10 165 bile žene! Dakle 68 posto žena među visokoobrazovanima je
dobilo posao. Isti postotak je kod zaposlenih sa završenim prvim stupnjem fakulteta ili višom
Å¡kolom, od 9700 zaposlenih Äak 6600 je bilo žena.
Od lani zaposlenih sa srednjom ÄetverogodiÅ¡njom Å¡kolom, koji su brojÄano na drugom mjestu
po broju zapošljavanja, 58 posto je bilo žena, a također je više žena, blizu 5 posto, zaposleno
iz grupe sa završenom osnovnom školom. Razlika u korist zaposlenih muškaraca lani je u
najvećoj skupini osoba sa završenom srednjom školom u trogodišnjem programu, KV i VKV
specijalista. Od ukupno 63677 zaposlenih žena je bilo 26182 ili 41 posto, što je i razumljivo s
obzirom na zanimanja koja te škole nude. Takav trend zapošljavanja prema spolu nastavljen je iu ovoj godini.
Sasvim logiÄno. Zar nema poslova, tvrtki i ustanova gdje u većini rade žene, ili se taj odnos već uvelike mijenja. Zar u Å¡kolama nije većina žena, zar na fakultetima ne radi veliki broj žena, u zdravstvu, na sudovima, državnom odvjetniÅ¡tvu. U kulturi velik je broj žena ravnateljica kazaliÅ¡ta, muzeja, galerija. MeÄ‘u glumcima stjeÄe se dojam da je viÅ¡e žena, meÄ‘u ostalim zaposlenicima u kulturi. Zar se u administraciji ne zapoÅ¡ljava viÅ¡e žena, pogotovo u jedinicama lokalne i državne uprave.
Prema tome, ako hoćemo biti pravedni i prema ženama naglasak treba dati na ljudska prava, a ne na neravnopravnost spolova. Nije li doÅ¡lo vrijeme da brinemo o Äovjeku i o njegovoj diskriminiranosti , o vidljivom ili perfidnom krÅ¡enju ljudskih prava. Korupcija i nepotizam dio su krÅ¡enja tih prava i neravnopravnosti spolova. Iz izvjeÅ¡taja PuÄkog pravobranitelja za 2010. godinu od 144 pritužbe na diskriminaciju po ravnopravnosti spolova, prema invaliditetu i kod djece 47 posto su pritužbe na diskriminaciju prema muÅ¡kim osobama, 30 posto prema ženama, te ostalo. Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova zaprimila je u toj godini 207 pritužbi za diskriminaciju po spolu, od kojeg broja diskriminaciju po toj osnovi prijavilo je 117 žena, 32 muÅ¡karca, 3 grupe i joÅ¡ je bilo 55 sluÄaja po inicijativi puÄkog pravobranitelja.
NajviÅ¡e prijava diskriminacije po spolu je bilo zbog rada i radnih uvjeta (83), slijedi podruÄje
socijalne skrbi i mirovinskog osiguranje 53, javno informiranje i mediji 26, obrazovanje 23,
zatim pravosuđe i javna uprava 18, te po 2 prijave u sferi zdravstvene zaštite, te u sindikatu i
politiÄkim strankama.
Prema oblicima diskriminacije u domeni ravnopravnosti spolova izvješće PuÄkog pravobranitelja pokazuje da je u 187 sluÄaja doÅ¡lo do izravne diskriminacije, u 20 do neizravne diskriminacije i kod 20 sluÄajeva do spolnog uznemiravanja. Spomenimo da je u toj godini bilo 36 sudskih tužbi zbog diskriminacije, od Äega 4 prema spolu.
Naravno da ove brojke nisu odraz diskriminacije u društvu. Prema analizi Agencije za ljudska
prava Europske unije Äak 82 posto diskriminiranih osoba ne prijavljuje diskriminaciju prema
njima.
www.vzaktualno.hr/Nedjeljko KrÄar