Nema ni medicinske, kao ni ostale dokumentacije, iz koje bi se to moglo pouzdano doznati. Jednostavno, netragom je misteriozno nestala. A taj bi podatak, očito, bio vrlo dragocjen Vatikanu koji je pred donoÅ¡enjem odluke o proglaÅ¡enju Stepinca – Svecem! Tim viÅ¡e Å¡to su prikupljeni dokazi da je nadbiskup Alojzije Stepinac sustavno trovan u lepoglavskom zatvoru, uglavnom kompletirani i dostavljeni Vatikanu na razmatranje. 

Nakon sveobuhvatne bezuspjeÅ¡ne potrage za tim podatkom, ostala nam je jedina nada da ćemo ga naći u Kaznionici Lepoglava, u kojoj je Stepinac (nakon montiranog političkog sudskog procesa) u Zagrebu bio osuÄ‘en 11. listopada 1946. na 16 godina zatvora, a iz Lepoglave je uvjetno puÅ¡ten 5. prosinca 1951. i interniran u kućni pritvor, u KraÅ¡ić. No, na naÅ¡e veliko iznenaÄ‘enje ni u zatvorskom dosjeu nadbiskupa Stepinca (čiju kopiju posjedujemo) – podatka o njegovoj krvnoj grupi nema! Premda je pravilo da svaki osuÄ‘enik taj podatak ima istaknut na vidljivom mjestu zatvorskog zdravstvenog kartona, Å¡to nam je potvrdio i sadaÅ¡nji upravitelj kaznionice, a u Å¡to smo se i sami uvjerili. Ta stranica iz Stepinčeva dosjea davno je nestala, a prema očitovanju jednog od bivÅ¡ih zatvorskih liječnika (redakcija raspolaže imenom i prezimenom), on se dobro sjeća -„da je 1944. godine iz lepoglavskog zatvora u Petrinjsku u Zagreb prevezeno mnogo Stepinčeve dokumentacije, čak četiri do pet kutija“!

Tada je Kaptol odmah osobno od prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje TuÄ‘mana, službeno zatražio tu dokumentaciju. Predsjednik TuÄ‘man, bio je naredio da se Stepinčeva „poÅ¡iljka iz Lepoglave“ pronaÄ‘e i preda crkvenim vlastima na zagrebačkom Kaptolu, ali ona do danas nije pronaÄ‘ena. Očito da je uniÅ¡tena zajedno sa svim dokumentima iz Stepinčeva zdravstvenog kartona. Tko i zaÅ¡to je to naredio, tek se može nagaÄ‘ati!? No, ostaje misterij kome i zbog čega je stalo da se na svim mjestima uniÅ¡te dokazi o Stepinčevoj krvnoj grupi.

To joÅ¡ viÅ¡e potvrÄ‘uje sumnju da je Stepinac doista bio u Lepoglavi sustavno trovan, kao i činjenica da je uvjetno znatno ranije puÅ¡ten iz zatvora u kućni pritvor u KraÅ¡ić, budući da su se znaci bolesti uslijed trovanja već počeli primjećivati u kazamatu. Naravno, tadaÅ¡njim vlastima nikako ne bi iÅ¡lo u prilog da je Stepinac obolio i umro u Lepoglavi, pa su odlučili da ga mnogo ranije uvjetno otpuste. NaÅ¡ sugovornik J. B. , koji je na dan puÅ¡tanja Stepinca iz zatvora bio dežurni stražar na glavnoj kapiji  i otvorio mu zatvorska vrata, ispričao nam je kako je Stepinac bio blijed, a po izlasku su ga pred zatvorom dočekali tadaÅ¡nji visoki dužnosnici UDBE i pravosuÄ‘a , Å¡to su netom prije stigli iz Zagreba, predvoÄ‘eni Josipom Manolićem.

Oni su ga prevezli u kućni pritvor na Župni dvor u KraÅ¡ić, gdje je najviÅ¡e vremena provodio s tadaÅ¡njim kraÅ¡ićkim župnikom vlč. Josipom Vranekovićem. Iz dana u dan bilo je sve očitije da je Stepinca ozbiljnije načela tada nepoznata bolest. Početkom 1952. godine tadaÅ¡nji je visoki komunistički rukovodilac Miha Marinko jednom nizozemskom novinaru izjavio: „JoÅ¡ najdulje do proljeća i onda će Stepinac nestati, umrijeti“! I bi umro da mu u pomoć nisu pritekli američki katolici angažirajući vrhunske liječnike. 

Dr. Ludwig Heilmeyer, poznati hematolog iz Freiburga, 1953. godine Stepincu je dijagnosticirao policitemiju, rijetku bolest krvi, koja nastaje zbog stvaranja prevelikog broja crvenih krvnih zrnaca, a razvila mu se i tromboza u lijevoj nozi. Vlast je sustavno odbijala mogućnost njegova liječenja u primjerenijim uvjetima, npr. u jednoj od zagrebačkih bolnica. Liječilo ga se pogreÅ¡nim dijagnozama, liječnici su bili pod stalnom prismotrom UDBE i pozivani na sasluÅ¡anje, ustvrdio je na jednom od znanstvenih skupova o Stepincu dr. Juraj Batelja, postulator postulature za proglaÅ¡enje Svetim Blaženog dr. Alojzija Stepinca. Dodao je – da je UDBA čak otvarala bočice s lijekovima i krivotvorila liječnička izvješća koja je dr. Bogičević odaÅ¡iljao dr. Lawrenceu u Los Angeles.

Tako su mu osobni liječnici dr. Branislav Bogićević i dr. Å ercer, samo produljivali život, koji je već bio dobrano načet bolesti (prema njihovom očitovanju) – nastaloj uslijed trovanja u Kaznionici Lepoglava! Uostalom, tome su i dokazi toksične tvari – kadmij, krom i olovo, pronaÄ‘ene u njegovim kostima, kao i arsen!

U zatvor je doÅ¡ao potpuno zdrav, iz njega iznenada prijevremeno puÅ¡ten, da bi uskoro počeli i veći zdravstveni problemi. Krv mu se u žili zgruÅ¡ala i prijetila je opasnost da ugruÅ¡ak krene prema srcu. Operacija je izvrÅ¡ena u župnom dvoru u KraÅ¡iću. Zdravlje mu se počelo joÅ¡ viÅ¡e pogorÅ¡avati: sa 6 milijuna, broj crvenih krvnih zrnaca podigao se na 8,2 milijuna. Liječenje se u početku sastojalo od vaÄ‘enja krvi i dijete. U Zagreb su 25. srpnja stigli specijalisti iz Amerike, dr. John Lawrence i dr. Francis Ruzich, a dan kasnije stigoÅ¡e i u KraÅ¡ić. Po posebnom odobrenju američkog Kongresa, dr. Lawrence je donio injekciju P.32, radioaktivni fosfor, koju mu je dao nakon temeljitog pregleda. Nakon toga su poÅ¡li u Rim izvijestiti Svetog Oca da kardinalovo zdravlje nije kritično i da je sada sve u redu. Kardinalu Stepincu je uistinu nakon te injekcije bilo mnogo bolje. 

Hrvatski su liječnici ustvrdili u ožujku 1957. da u svojoj liječničkoj praksi nikad nisu imali bolesnika s polycithimijom kakav je bio kardinal. I dok su oni donekle uspijevali krotiti polycithimiju, tromboza mu je zadavala velike bolove. Iscrpljen vaÄ‘enjem krvi, jedanput u sedam dana ili svakog drugog tjedna, dr. Stepinac je rekao:“Već ste me triput pretočili. Dugo to ne može ići…Očiti je znak blizine svrÅ¡etka“!

Drugu injekciju radioaktivnog fosfora dao mu je 27. veljače 1957. najuvaženiji europski hematolog prof. Ludvig Heilmeyer koji se nije mogao načuditi kako se kardinal može dobro osjećati kad su mu već do tada izvadili 11 litara krvi! Pomoći viÅ¡e nije bilo, a Stepinac se mučio joÅ¡ do 10. veljače 1960., kada je umro. KraÅ¡ički župnik vlč. Jasip Vraneković, odmah je prvi o smrti obavijestio Kaptol zagrebački. No, tek tada počinje pravi „horor“! Milicija je u KraÅ¡iću pojačala stražu ne puÅ¡tajući nikoga do mrtvoga Stepinca. Istovremeno u Nadbiskupske prostorije u Zagrebu upada UDBA i obavjeÅ¡tava dr. Franju Å epera, koji je tada nastavio upravljati Nadbiskupijom, da oni odreÄ‘uju gdje će Stepinac biti sahranjen budući da je u trenutku smrti joÅ¡ bio osuÄ‘enik na uvjetnoj slobodi. Naredili su crkvenim vlastima da to jedino može biti u Župi KraÅ¡ić, a nikako u zagrebačkoj Katedrali , Å¡to je bila želja Crkve. 

TakoÄ‘er su naredili da se joÅ¡ iste večeri tijelo pokojnog Stepinca preveze u Zagreb na obdukciju na Institut za sudsku medicinu Medicinskog fakulteta, na Å alati. Mjesto obdukcije bilo je pod opsadom vojske i milicije. Tijelo je nakon obdukcije trebalo biti balzamirano i vraćeno u KraÅ¡ić. No, naknadno je ipak usvojena molba Kaptola pa je dozvoljeno da Stepinac bude sahranjen u zagrebačkoj katedrali. Sam tijek obdukcije bio je vrlo mučan, prema pričanju pojedinih liječnika. Naime, dr. Franjo Å eper, zamolio je jednog od liječnika koji je sudjelovao u obdukciji da sačuva kardinalovo srce, Å¡to je ovaj i učinio skrivečki, jer su sam tijek obdukcije nadgledali pripadnici milicije i UDBE, Å¡to u uniformama, Å¡to u civilnim odijelima. Dvije godine kasnije (1962.) jedan djelatnik Instituta postao je douÅ¡nik UDBE, pa im je dojavio – da je Stepinčevo srce kriomice sačuvano i predano dr. Å eperu , na Kaptol. UDBA je odmah „pritisnula“ dr. Å epera, doÅ¡la do Stepinčeva srca (koje je u meÄ‘uvremenu balzamirano), te ga spalila u malom krematoriju ondaÅ¡nje SUP-ovske ambulante u Å arengradskoj, na TreÅ¡njevci, a pepeo bacila!

Ni balzamiranje kardinalovih smrtnih ostataka nije uopće obavljeno, već je u mrtvo tijelo ulivena veća količina kiseline, koja je razgradila cjelokupni pokojnikov organizam, kako bi se izbrisali tragovi sustavnog trovanja tijekom njegova sužanjstva u zatvoru Lepoglava. To je svjedočenje crkvenih velikodostojnika, a izrečeno je u suglasju sa Svetom Stolicom, izjavio je na jednom od znanstvenih skupova o Stepincu dr. J. Batelja.

Dakako, valjalo bi pomno proučiti razloge uniÅ¡tenja kardinalova srca, te zapljenu svih instrumenata koji su prilikom obdukcije bili u doticaju sa Stepinčevim mrtvim tijelom. TakoÄ‘er bi trebalo istražiti ulogu B. Ileja, dr. M. Medura i drugih, koji su imali zadatak budno bdjeti nad obdukcijom i prikriti činjenice povezane s njome. Dr. Peter Grunwald, je unatoč njihovom motrenju bio uspio na tren „spasiti“ Stepinčevo srce, ali je zbog toga kasnije bio prisiljen pobjeći u Njemačku.

Da li će i koliko dugo Stepinčeva krvna grupa ostati misterij, ostaje da vidimo. Za utjehu valja na kraju spomenuti da su Vatikanski stručnjaci posebnim metodama utvrdili krvnu grupu – Isusa Krista, a ona je : AB i rezus faktor Rh!

Uz ovaj tekst ekskluzivno objavljujemo i pojedine fotografije iz Hrvatskog državnog arhiva, kao Å¡to je, primjerice, ova gdje je Stepinac za kućnog pritvora u KraÅ¡iću u Å¡etnji s tadaÅ¡njim kraÅ¡ičkim župnikom vlč. Josipom Vranekovićem … i druge.