Povodom dovrÅ¡etka novog Centra za odgoj i obrazovanje Tomislav Å poljar kamo bi s dolaskom proljeća trebalo useliti oko 180 polaznika ove ustanove koja uz pomoć struÄnih djelatnika brine o djeci i mladima s mentalnim retardacijama i teÅ¡koćama u razvoju, razgovarali smo dugogodiÅ¡njim ravnateljem Centra, Marinom VuÄićem koji je ukazao na neke kljuÄne probleme u sustavu, ali i potvrdio da ova varaždinska ustanova s dugom tradicijom vrlo kvalitetno funkcionira.
ProÅ¡etao nas je hodnicima i uÄionicama stare zgrade u kojoj vlada odliÄna atmosfera, a zatim smo posjetili i novo reprezentativno zdanje kojem nedostaje samo namjeÅ¡taj i njegovi stanari…
Ovdje kod vas je zaista sjajna radna atmosfera. I djelatnici i polaznici izgledaju zadovoljno, Äini se da bi vam mnoge Å¡kole mogle pozavidjeti. Ipak, sigurno ima i neÅ¡to na Å¡to bi se mogli požaliti?
– Da, atmosfera je svakako dobra, ali moram reći da nam nedostaje defektologa, Å¡to je Äudno u cijeloj ovoj priÄi oko nezaposlenosti. Kada je natjeÄaj za defektologa, jednostavno ih nema. Osim toga, nedostaju nam i informatiÄari jer kao i sve ostale Å¡kole imamo svoju web stranicu, raÄunala i djeca uÄe neke osnove informatike. Jednako tako, u Sloveniji djeca uÄe i engleski. Ne trebaju ga pisati, ali radi se o temeljnom govoru engleskog i tamo se to s djecom radi. NaÅ¡e Ministarstvo koje bi trebalo biti pokretaÄ svega, neke stvari odraÄ‘uje dobro, ali neke ne. Generalno, od vrtića do srednje Å¡kole sistem ipak funkcionira i struka je dobro zastupljena, ali ono Å¡to je problem je to da ne postoji zapoÅ¡ljavanje naÅ¡ih polaznika.
Kako bi se to moglo rijeÅ¡iti, postoji li neki naÄin da se i oni nakon Å¡kolovanja naÄ‘u na tržiÅ¡tu rada?
– U bivÅ¡oj državi su funkcionirale zaÅ¡titne radione i to je bilo jako dobro. Od kada je osnovana Hrvatska, sve se to odluÄilo uniÅ¡titi kao ostatak socijalizma i naÅ¡a populacija je ostala na cesti. ToÄnije, sjediti kod kuće, iako su radno sposobni. U Varaždinu je Varteks imao veliku zaÅ¡titnu radionu, 8. maj takoÄ‘er, a država je iÅ¡la tome ususret. Postojali su defektolozi, struÄni tim, cijela ta priÄa imala je i glavu i rep i ljudi su radili za plaću. Bolje je da država dade poreznu olakÅ¡icu i
da naša populacija radi nego da su kod kuće gdje je s njima u pravilu još jedna osoba. Dakle, gubimo dvoje ljudi.
Do koje godine uÄenici mogu biti polaznici ovog centra?
– Osnovna Å¡kola za osobe koje su dobile rjeÅ¡enje da mogu ići u Centar Tomislav Å poljar traje od 6. do 21. godine. Tako je propisano zakonom i o tome brine Ministarstvo obrazovanja. Nakon 21. godine oni nisu viÅ¡e pod kapom Ministarstva obrazovanja nego idu pod Ministarstvo socijalne skrbi, ali to su i dalje naÅ¡i polaznici koji su samo formalno preÅ¡li u jedan drugi oblik. Jedan dio njih ode jer ne želi viÅ¡e biti ovdje, jedan dio ostane, kako tko hoće.
Kako izgeda njihov i vaš školski dan? Razlikuje li se mnogo od redovnih škola?
– Oni su radno okupirani skupljanjem papira i to je njihova osnovna djelatnost. Svi u Varaždinu i Å¡ire znaju da je to ta ekipa koja skuplja papir, a osim Grada, Županije, Elektre i ostalih institucija i sami ljudi donose nam papir. Prije su radili PEZ figure, ali ta priÄa je propala. Sviraju, pjevaju, natjeÄu se u sportu, sudjeluju na posebnoj olimpijadi. Jedna smo od rijetkih Å¡kola koja ima svoje tamburaÅ¡e, imamo folklor, idemo na plivanje, jahanje, planinarenje, more, druženja. Zapravo, ritam naÅ¡e Å¡kole identiÄan je kao i ritam svake druge Å¡kole.
Većina njih ipak nije sposobna za samostalan život. Što dok napuste školu?
– Oni su ovdje na poludnevnom smjeÅ¡taju, a ono Å¡to je dugoroÄna ideja je da se napravi cjelodnevni smjeÅ¡taj pa Äak i neke zajednice u kojima bi se živjelo. Njihovi roditelji imaju problem, a to je briga oko toga Å¡to će biti sa njima kada oni ne budu živi. Treba znati da su ovdje duga prijateljstva, oni ipak doÄ‘u tu svojih 6, 7 godina i mnogi su sa 45 godina joÅ¡ uvijek tu. To je ekipa koja se poznaje u duÅ¡u, idu zajedno na more, raÄ‘aju se i ljubavi. Nema tu nikakve razlike od drugih Å¡kola.
– Ono Å¡to je kljuÄno je da oni moraju raditi, doprinositi na neki naÄin zajednici i imati svoj novac kako bi plaćali režije i sliÄno. Ideja je mnogo, ali one moraju biti ostvarive u Hrvatskoj. To nije neÅ¡to Å¡to će se ostvariti preko noći već neÅ¡to Å¡to se tek treba razviti. Oni moraju biti radno aktivni i treba im dati ono Å¡to mogu raditi. Uvijek uzimam sebe kao primjer, ne mogu biti nuklearni fiziÄar jer nemam kapacitet za to Å¡to me ne Äini loÅ¡ijim i manje vrijednijim Äovjekom. Tako je i kod njih i zato nemojmo im davati ono Å¡to ne mogu, ajmo im dati ono Å¡to jako dobro mogu. Vrlo jednostavno.
Ima li možda nekih dobrih primjera van hrvatskih granica?
– Bio sam u Å vicarskoj u hotelu kojeg vode osobe s teÅ¡koćama. Taj hotel je u rangu dvije zvjezdice, skroman, Äist i popunjen kroz cijelu godinu. Naravno da postoji tamo kuhar i ljudi koji provjere je li sve u redu, ali hrpu toga oni rade sami. Osim toga, u Å vicarskoj oni nemaju nikakve porezne olakÅ¡ice, nema milosti, plaćaju kao i svi drugi.
Nedavno ste napravili neÅ¡to stvarno lijepo, simpatiÄno i pohvalno. Gotovo svi mediji objavili su teskt i fotografije vaÅ¡e akcije puÅ¡tanja brÄića tijekom mjeseca studenog. Pridobili ste mnogo simpatija…
– Za tu akciju dobili smo pohvale sa svih strana, najviÅ¡e zato jer smo u nju ukljuÄili djecu. Oni su se zapravo ukljuÄili tjedan dana kasnije pa su se kasnije i obrijali, a prije toga otiÅ¡li smo svi zajedno na ruÄak i baÅ¡ nam je bilo lijepo.
Jeste li već nestrpljivi u vezi useljenja u novu zgradu? Znamo da je zapelo i da ste zapravo već trebali biti u lijepim, novim prostorima. Novi Centar zaista izgleda reprezentativno.
– Å to se tiÄe same izgradnje Å¡kole, sve je viÅ¡e – manje iÅ¡lo kao po Å¡pagi. Kad tako sve ide dobro, negdje oÄito mora zapeti i to se upravo desilo sa natjeÄajem. Bila su tri natjeÄaja – za opremanje kuhinje, dvorane i kabineta. Kuhinja i dvorana su opremljene, a natjeÄaj za opremanje kabineta je poniÅ¡ten. Nadam se da će vrlo brzo on ponovno izaći, a tko će se opet žaliti, to ne znamo. Å kola je gotova, mogli bi u nju useliti odmah da ne nedostaje namjeÅ¡taja. Bila je Äak i ideja da prenesemo stare ormare ali vrlo vjerovatno bi se neÅ¡to oÅ¡tetilo.
– Ono Å¡to je ipak najbitnije je to da nema pritiska od roditelja i djelatnika. Svi bi mi naravno htjeli da nova Å¡kola profunkcionira. Ovdje nam nedostaje lift jer je puno djece u kolicima i nemamo wc za invalide Å¡to je veliki problem. Nisu na sadaÅ¡njoj adresi tako katastrofalni uvjeti ali nedostaju nam kvadrati da bi mogli bolje raditi. Tu smo na oko 1600 kvadrata, a tamo ćemo biti na oko 5000, to je nemjerljivo. Uvjeti su bitno bolji.
Kada bi se mogli preseliti? Jesu li djeca uzbuđena oko odlaska iz stare škole?
– NatjeÄaj će biti raspisan u sijeÄnju i nadam se da ćemo u ožujku biti u novoj Å¡koli. Klinci se jako vesele, oni su od samog poÄetka ukljuÄeni u priÄu oko nove Å¡kole, Äak je jedna djevojÄica osmaÅ¡ica rekla da će pasti razred samo zato da ide u novu Å¡kolu. Svi ćemo se zapravo brzo naviknuti na bolje, to i nije neki problem.
Iako nova Å¡kola izgleda prekrasno, investicija od 23 milijuna kuna je priliÄno veliki novac. Trebat će je i opravdati, zar ne?
– Da, mi tek sad startamo sa svojim djelom posla a to je upravo opravdati ovakvu investiciju i dokazati svojim radom da smo to zaslužili. Centar Tomislav Å poljar zaista ima svoju tradiciju i kvalitetu, ljudi sa ozbiljnošću i odgovornošću odraÄ‘uju svoj posao. Postoji jedna opcija u ovom poslu, takozvani bijeli Å¡trajk, odnosno uvijek se netko može vaditi na to da ovako i onako ne može s takvim djetetom napraviti napredak. Takav izgovor je moguć ali nikada ga od nikoga ovdje nisam Äuo. Taj “fajterski” stav je jako bitan i s njime i takvim pristupom možemo pravdati investiciju od 23 milijuna kuna.
PiÅ¡e: Tanja MiliÄić Cepernić
Fotografije: Juraj Mrazović
www.vzaktualno.hr
