U zatvoru je i dan-danas, jer je prije nekoliko godina ubio poznanika u Osijeku, gdje su kao pomoćni sezonski radnici radili u graÄ‘evinarstvu. Na spavanju ga je jednostavno zatukao čekićem. Razlog – banalni! Kao u ostalom i svih prijaÅ¡njih godina, kada je Medeni takoÄ‘er viÅ¡e puta bio osuÄ‘ivan zbog bezobzirnih ubojstava. 

– U najranijoj sam mladosti počeo ostajati bez svih meni najdražih. Imao sam sestru i dva brata, koji su mali umrli, ne znam zbog čega. Rano ostajem i bez majke, umrla je od posljedica izdržavanja zatvorske kazne. Bila je, naime, zajedno sa svojom majkom osuÄ‘ena, presudom Vojnog divizijskog suda u Slavonskoj Požegi, na pet i pol godina zatvora, s obrazloženjem da su protudržavni elementi. Godinu dana nakon majčine smrti otac u kuću dovodi maćehu. Mislim da je za mene tada počelo sve zlo. U meni kao da se neÅ¡to slomilo. Tu ženu nisam nikako mogao prihvatiti. Imao sam neku straÅ¡nu odbojnost prema njoj. Iako se, moram priznati, trudila, nije mogla biti zamjena mojoj mami. Nikad nisam imao želju s njom pričati. Bio sam odmalena nestaÅ¡an, a otac i ona htjeli su me silom izvesti na pravi put. NiÅ¡ta se dobro ne može postići silom. Å to djetetu viÅ¡e neÅ¡to branite, ono to viÅ¡e radi, jednako je s odraslima. Tako je bilo i sa mnom. 

Imali smo puno zemlje i otac me samo tjerao da radim, a ja sam kao i ostala djeca imao i neke svoje potrebe. To mi nisu dopuÅ¡tali. Smatram da je već tada u mojem odgoju napravljena velika pogreÅ¡ka. Roditelji su bili takvi – jedno mi dopuste, a sve ostalo zabrane, ili obratno.

Dok su se druga djeca igrala, ja sam morao na njivu i tako sam postupno zamrzio rad. Počeo sam najprije bježati s njive, a onda od kuće. Skrivao sam se i spavao po sjenicima. Kad bi me otac uhvatio, kazne su bile grozne: teÅ¡ke batine, pa i vezivanje okovima. ÄŒak je bio ovlastio i susjede da me izmlate kad me uhvate. Počeo sam straÅ¡no mrziti ljude, a tu je mržnju u meni prema njima razvio upravo moj otac. U  tim bježanjima počeo sam i sa sitnim kraÄ‘ama: najprije hrana, a potom i novac. Uslijedile su joÅ¡ veće kazne i batine, pa sam jednom iz osvete čak zapalio kuću, a ocu u hranu – sjećam se da je bio grah – stavio otrov. Nije od toga umro, ali me pokuÅ¡avao strpati u ludnicu. 

Godine 1960. bio sam prvi put na promatranju u Zagrebu. Nakon toga opet kreće sve po starom. Uslijedili su domovi u Filip Jakovu i Pahinsko u Ivancu. U Ivancu sam ondašnjem direktoru doma i još jednom službeniku opljačkao stan. Nakon toga premješten sam u Glinu.

 

Foto: ilustracija  

– Mislim da sam u nas dosad dobio najviÅ¡e kazni zatvora. Samo je jedna glasila – 30 godina! A gdje su sve druge. I sada sam u zatvoru zbog nedavnog joÅ¡ jednog ubojstva. Tu ću i umrijeti. Dočekati kraj svog života. Da, počinio sam viÅ¡e groznih ubojstava, pa sam zbog toga bio i osuÄ‘ivan na smrt. Ubio sam osuÄ‘enika s kojim sam izdržavao zatvorsku kaznu u Staroj GradiÅ¡ki. Grozno ubojstvo sjekirom, u njegovoj ćeliji. Ipak, pomilovao me Vrhovni sud Hrvatske, kazna mi je preinačena na 20 godina strogog zatvora. Na smrt sam bio osuÄ‘en zbog toga Å¡to sam već prije počinio jedno ubojstvo, za vrijeme izdržavanja zatvora na Golom otoku, i zbog dva pokuÅ¡aja ubojstva.

     

– BaÅ¡ niÅ¡ta. Bila je to neka moja pobuna protiv zatvorskih vlasti. Naime, pisao sam molbe i molbe da me iz GradiÅ¡ke premjeste u  Lepoglavu, ali su se oni zainatili i ogluÅ¡ili se na moje molbe. Naprotiv, počeli su me sve viÅ¡e maltretirati, stavljati po godinu dana u izolaciju, a tako zbilja možeÅ¡ poludjeti. Domogao sam se nekako drvarnice, iz koje sam ukrao sjekiru, provalio u prvu ćeliju koja mi se naÅ¡la na putu i u njoj ubio osuÄ‘enika. Sjećam se, bio je to neki Rom. NiÅ¡ta mi nikada nije skrivio, ali eto, bio je to način da se pokuÅ¡am domoći nekog drugog zatvora, jer u Staroj GradiÅ¡ki viÅ¡e psihički nisam mogao izdržati. PokuÅ¡ao sam sve prije toga. Sebi sam zabio nož u trbuh i ozljeÄ‘ivao se na druge načine: gutao sam žlice, noževe i ostale predmete. Vodili su me u Zagreb, u Å imunsku, pa nakon operacije opet u GradiÅ¡ku. Ali u Lepoglavu nikako. Kada sam vidio da su nakon povratka iz bolnice kadri po meni, onako ranjenom, i skakati, tek sam onda odlučio ubiti.

– Mogu, i reći ću vam isto Å¡to sam i tada rekao: na Golom otoku nenamjerno sam 29. srpnja 1969. ubio svog prijatelja, takoÄ‘er osuÄ‘enika. Naime, ja sam tada ondje bio poznat po samoozljeÄ‘ivanju, a to je bila jedna od mogućnosti da se barem nakratko odvojim od strahota Golog. Gutanje žlica, noževa i raznih drugih predmeta bilo mi je neÅ¡to najnormalnije. Potom bih zavrÅ¡avao u bolnici, operirali bi me i slali natrag u zatvor. Danas si to viÅ¡e ne mogu priuÅ¡titi, jer sam u životu imao toliko samoozljeda da bi me svaka sljedeća stajala života. Liječnici me, naime, ne bi imali viÅ¡e gdje rezati.

I tako su me i ostali zatvorenici molili da im pomognem, kao stručnjaka pri samoozljeđivanju. Sjećam se dobro tog dana. Odlučio sam se zajedno sa svojim prijateljem samozlijediti pa smo progutali neke predmete. Ali nas nisu htjeli voditi u bolnicu! Trpjeli smo grdne muke, a kako smo imali skriven jedan nož, moj me prijatelj zamolio da ga ubodem njime, jer on sam nije imao hrabrosti za to, pa će nas onda možda prebaciti u bolnicu. Još mi je na svom trbuhu olovkom označio kamo da ga ubodem, jer na tom mjestu navodno ne bi smjelo biti većih posljedica. Ja nisam poznavao anatomiju ljudskoga tijela, poslušao sam ga, zarinuo mu nož, a on je umro.

Dobivam 15 godina zatvora i, dakako, ostajem na Golom. Onda sam tamo 1974. godine pokuÅ¡ao ubiti jednog osuÄ‘enika. Ali njega sam zaista htio ubiti. Okrivio me za neku zatvorsku kraÄ‘u koju nisam počinio, prijetio da će me prijaviti, a ja sam ga upozoravao, čak mu i nudio neku odÅ¡tetu, iako to nisam bio dužan. Ali znao sam da će njemu vjerovati. I tek nakon toga pokuÅ¡aja bio sam premjeÅ¡ten u zatvor u Staroj GradiÅ¡ki. Poslije sam ipak zavrÅ¡io u Lepoglavi, gdje san napokon 1990. godine dočekao izlazak iz zatvora, zahvaljujući amnestiji. Bio je to uvjetni otpust. OtiÅ¡ao sam u svoje Andrijevce, gdje imam kuću u kojoj sada nitko ne živi. Evo, čuvam njezine ključeve. Svratio sam i u tamoÅ¡nju gostionicu, gdje sam se dobro napio, a potom i posvaÄ‘ao s nekim tipom zbog neke žene. Uslijedila je tučnjava pa sam ga ubo nožem. Ostao je živ, a ja sam opet osuÄ‘en na pet godina zatvora. I … opet, zna se – u Lepoglavu. Pitaj Boga kad ću napokon izaći?!

Branko Markovac – Medeni   

Nažalost, bili su u pravu: Medeni je odslužio joÅ¡ jednu u nizu zatvorskih kazni. PuÅ¡ten je iz Lepoglave kući. Jedno se vrijeme skrasio u Osijeku, a živio je od prodaje voća i povrća na tamoÅ¡njoj tržnici. I kad su već mnogi pomislili da se napokon smirio, i da je kriminalna proÅ¡lost iza njega, on je ubio joÅ¡ jednom. Ukupno četvrti put. I to opet poznanika s kojim je kao sezonac otiÅ¡ao u Pulu, kako bi preko ljeta neÅ¡to viÅ¡e zaradili kao pomoćni radnici u graÄ‘evinarstvu. Jedne večeri, vrativÅ¡i se iz grada, legli su spavati u jednu prostoriju zgrade na kojoj su radili. Medeni se noću budi, meÄ‘u alatom pronalazi čekić i njime na smrt po glavi izudara poznanika koji je tvrdo spavao. Udarci su bili smrtonosni i nesretni se čovjek viÅ¡e nije probudio, a Medeni je ponovno zavrÅ¡io u Lepoglavi. Doista, nakon svega Å¡to reći , osim – nepopravljivi i opasni ubojica. 

U Lepoglavi provodi svoje zatvoreničke dane. U pobuni zatvorenika 2008. godine nije sudjelovao. Živi viÅ¡e kao vuk samotnjak, kažu stražari.