Posjetio sam ga u njegovoj zatvorskoj ćeliji. Pristao je na razgovor, a dopušta mi da ga i snimim. Kaže da nema što skrivati.

– Ja sam lopov po zanatu od roÄ‘enja. Takav ću ostati do kraja života!“ Upravo dok ovo piÅ¡em, saznajem da Å ime Rogić opet izdržava zatvorsku kaznu. Bio je u pravu kad je sam za sebe prilikom prvog razgovora rekao – da je nepopravljiv. Ispričao mi je da od svoje desete godine intenzivno krade sve Å¡to mu doÄ‘e pod ruku. Jedan je od rijetkih koji priznaju da su kvalificirani lopovi.

– Å to sve nisam proÅ¡ao, od tučnjava, teÅ¡kih kraÄ‘a i razbojstava, silovanja… Žao mi je i stid me reći, ali Å¡to je , tu je – lopuža sam teÅ¡ka i gotovo. Sada sam ovdje u Lepoglavi na izdržavanju kazne, i naravno, kujem planove kako ću ponovo krasti kad izaÄ‘em. To drugim riječima znači da ovo najvjerojatnije i nije moj posljednji boravak u zatvoru. Nakon toliko godina provedenih po zatvorima ja sam postao nepopravljiv. Biti lopov meni je jedini zanat koji priznam i zato ću to biti do kraja svoga života. Normalnom čovjeku zatvor je najgora stvar na svijetu. MeÄ‘utim, jednom kloÅ¡aru i lopovu, koji je kao ja prokockao svoj život, koji je u zalog stavio svoju mladost…  Ja viÅ¡e nemam za čim žaliti.

Svjestan sam, kada idem u pljačku, da ću opljačkati poÅ¡tena čovjeka, pa onda ako me policija uhiti i zatvori, nemam za Å¡to kukati. Jedno za drugo: s jedne strane gubim mladost, s druge to nastojim nadoknaditi raznim pljačkama. Zato sam već 40-tak godina po zatvorima. Zatvor je tako postao moj dom – kaže Å ime.

 

– Jesam li normalan? Ovisi, kako za koga. Istina, ovdje u zatvoru je kao u džungli, ali ja se tu snalazim kao riba u vodi. Imam svoju ćeliju, svoj posao, sport, svoje ljude – lopuže kao i ja. No, ne kontaktiram sa svakim lopovom, jer svaki nije moj domet. Ne podcjenjujem nikoga, ali ja ovdje ipak imam svoje ljude, sebi ravne.

Prisjeća se Šime i dana kada je sve počelo. Imao je deset godina kada je postao dijete popravnih domova. Iz takvog doma u Benkovcu odnosi novac, a usput je ukrao i pištolj odgajatelju. O tome zbog čega je dospio u taj dom nerado priča.

Ne sjećam se ni oca ni majke. Rekli su mi da mi je otac poginuo kao ustaÅ¡a, a majka mi je bila prostitutka i napustila me. I tako sam kao siroče krenuo od doma do doma. Postao sam najprije mali lopov, a onda i veliki. ViÅ¡e se i ne sjećam Å¡to sam sve krao, koliko razbojstava počinio, upada s piÅ¡toljem u zlatarnice … Jednom sam u pola bijela dana u Rijeci s piÅ¡toljem upao u zlatarnicu i opljačkao je. Sa mnom je bio moj prijatelj Vinko, zvani Baja. I zbog toga sam odležao četiri godine u Staroj GradiÅ¡ki. Moj Baja bio je krhkog zdravlja, pa je u tom zatvoru umro. Ja sam kaznu izdržao i opet se naÅ¡ao na slobodi. Ali to nije dugo trajalo, jer sam u zatvoru pokraj mrtvog prijatelja odlučio ići do kraja. Ne želim živjeti poÅ¡teno! Volim krasti i skitati se svijetom. Uživam kad neÅ¡to kradem, kad me policija ganja. Žao mi je kad me uhvate, ali se i smijem kada im kidnem i kada mi taj moj nepoÅ¡teni posao uspije.

Više je u zatvoru nego na slobodi. Sada će u Lepoglavi odležati pet godina, a kako mi je rekao na sudu je tražio da ga osude na deset godina. Naime, stid ga je (ne)djela koje je počinio: u Rijeci je silovao majku svoje ljubavnice. Majka je to ispričala kćeri, a ona ga je prijavila. Kaže da su oboje bili pijani i da ne zna kako je do toga došlo. Žao mu je, a iznenadio se kada je bio prijavljen, jer je, navodno, nakon silovanja s tom ženom zajedno večerao i pio kavu. Smeta mu što su mu prišili da je pri silovanju tu ženu ozlijedio, maltretirao i iživljavao se. Silovanje priznaje, ali sve ostale optužbe odbacuje. Do tog je nedjela Rogić bio najdulje na slobodi, čak sedam godina. Živio je u Rijeci, a bio je i šef jednog noćnog kluba. Bavio se i sportom.

Kaže da to cijela Rijeka zna i da je on bio profesionalni makro.  Pokazuje mi u svojoj zatvorskoj ćeliji i fotografije na kojima je gol u druÅ¡tvu svojih „djevojaka“. O njima priča sve najbolje. Kaže da to nisu bile klasične prostitutke koje bi iÅ¡le za neki „sitniÅ¡“ bilo s kim.

– Bile su to prave dame. Krstario sam s njima Europom. Kad je zatrebalo, imala je svaka svoja kola. A o klijentima da i ne govorim. Poznati političari, privrednici, direktori, sportaÅ¡i… 

Da zucnem samo neko ime od tih moćnih ljudi (prije svega nekih političara – saborskih zastupnika, iz svih krajeva Hrvatske), mogla bi me progutati noć! Moje djevojke svoje tijelo nisu prodavale za nekih par sti tisuća eura. Ako su s nekim iÅ¡le, bila je to daleko veća lova. Sjećam se jednog direktora iz Zagorja, naÅ¡e redovite muÅ¡terije. Eeee, koliko je taj samo love podijelio mojim curkama. Puno sam se puta zapitao – gdje samo uzima taj silni novac? Dolazio bi, to bož, poslovno u Rijeku , izabrao djevojku i ode s njom na par dana  nekamo u inozemstvo. Obično u Italiju, Njemačku pa čak i u Englesku. Djevojke bi mi kasnije pričale i hvalile se – „ zagorac je zaista Å¡iroke ruke“! Taj debeljko, rekle su mi , nije bio baÅ¡ neki ljubavnik, ali su ga mazile i tetoÅ¡ile, jer nam je zbilja bio viÅ¡e godina prava „zlatna koka“. To su bila vremena! Uživali smo krstareći Francuskom, Luksemburgom, Å panjolskom i Italiji. Najdraže su nam muÅ¡terije bili bogataÅ¡i s jahti, a tamo neki pomorci za kakvih 100 – 200  eura. To je bijeda. A toga u Rijeci ima. Ima jeftinih kurvi, sitnih džeparoÅ¡a i makroa. Ali da je u Rijeci nekakvo veće podzemlje, to su samo priče. S tim ponekad neki tamo novinarčići pretjeraju. Kakva mafija i podzemlje – ja sam mafija – priča Å ime i pokazuje mi svoje istetovirano tijelo. U lepoglavskom je zatvoru, kada sam ga posjetio, radio kao soboslikar. Oslikao je već i dio zatvorskog restorana, pa i unutraÅ¡njost zatvorskih zidina.

U slobodno vrijeme bavi se sportom: žonglira bez prestanka loptom i po osam sati. JoÅ¡ 1975. godine s loptom je, udarajući je, preÅ¡ao čak 1.200 kilometara, od Triglava do ĐevÄ‘elije, za 73 dana. Zbog toga je uÅ¡ao i u Guinnessovu knjigu rekorda, a sada za okladu žonglira u zatvoru. 

– Time zabavljam ove bijedne ljude, a usput neÅ¡to i zaradim, neku siću. Å ime je kao žongler davno osvojio prvo mjesto u bivÅ¡oj Jugoslaviji. Sjeća se da je natjecanje bilo u Sarajevu. Prisjeća se i dana kada je robijao zajedno s političkim zatvorenicima – S. Mesićem, V. Å eksom, V. Vukojevićem, Đ. Pericom… Priča kako je tada njima u Staroj GradiÅ¡ki bio Å¡ef (zatvorski brigadir). 

– Å to će te, na slobodi Å¡ef – kurvama, a u zatvorima – političarima! – Å¡ali se  Å ime. Davao bi im loptu da se malo rekreiraju na zatvorskom igraliÅ¡tu. 

– Ali , lopov i političari ne idu skupa – priča on.

– Drago mi je da se nepravda prema tim ljudima ispravila i da su danas tu gdje jesu. SmijeÅ¡no mi je kada se sjetim da me je tada naÅ¡ danaÅ¡nji predsjednik molio da mu dam loptu. Stražari su bili redom sve sami Srbi, a bili su vrlo strogi i neugodni prema „političkima“. Znali bi nekom od grubijana, obično najgorem kriminalcu, dati Å¡teku cigareta da maltretira nekoga od njih, ili da mu na nogometu polomi nogu. Naravno, nitko nije bio kriv. Ja to nikad nisam radio i zato bih svakome od njih mogao mirno pogledati u oči.

   

Mesić je pleo koÅ¡are, prisjeća se Å ime, a on ih je lakirao. Zatvor prihvaća kao neÅ¡to najnormalnije. Njemu u zatvoru ima i nečeg lijepog i simpatičnog. On kaže da ga nitko ne može preodgojiti, da ne može biti neÅ¡to različito od onog Å¡to jest. PoÅ¡teno će, kako reče, svoje odguglati, a onda opet po starom. Rekao je to i službenicima ustanove u kojoj izdržava kaznu. I psihički zatvor odlično podnosi. Budući da dobro govori francuski i talijanski, kad izaÄ‘e, svratit će samo do Rijeke spakirati kofere, a onda u inozemstvo. Svojim djevojkama u Rijeci poručuje da ga čekaju. Za Lepoglavu kaže da i nije tako crna kako su mu pričali. On osobno, kaže – nije doživio da stražar iz čista mira udari zatvorenika!