Na Bednjanskim bregima u Hrvatskom zagorju do prije nekoliko godina život kao da je bio stao. Kao da se vratio u neko proÅ¡lo stoljeće. Tek posljednjih par godina poÄelo se neÅ¡to ulagati u naÅ¡a sela, ali to ni izdaleka nije ono Å¡to je ljudima bilo obećano i Å¡to bi im olakÅ¡alo ionako težak život, a samim time zadržalo i mlade na selu.
Tu, samo 50-tak kilometara od Zagreba, ljudi u pojedinim zaselcima žive u krajnjoj bijedi. Za nekoga možda nepojmljivo, ali tu se joÅ¡ naÄ‘e kućanstava koja nisu osjetila blagodati kao Å¡to su struja, voda… Skromnost je vrlina ovdaÅ¡njih ljudi koji previÅ¡e i ne žude za nekim „pretjeranim“ standardom.
– Trpljenje je naÅ¡e življenje – kažu, i bez velika jadanja pripaljuju svoje petrolejke u starim drvenim “hižicama”.
Naime, premda je većina tih najsiromaÅ¡nijih kućanstava od nedavno dobilo struju, Å¡tede jer nemaju za režije. U varaždinskoj Elektri ovih nam je dana potvrÄ‘eno da je Varaždinska županija izvrÅ¡ila uplatu za elektrifikaciju svih naselja i kućanstava na svom teritoriju, ali pojedini vlasnici kuća unatoÄ tome, joÅ¡ uvijek nisu dobili struju! Razlog je, kažu u Elektri, Å¡to joÅ¡ nekoliko najsiromaÅ¡nijih kućanstava (uglavnom socijalnih sluÄajeva)- nije dostavilo svu potrebnu „papirologiju“. A kad ljudi nemaju za najosnovnije režije, nemaju kažu – niti za „papirologiju“!
Sasvim sigurno, sela u Hrvatskom zagorju danas su joÅ¡ uvijek jedna od najsiromaÅ¡nijih Hrvatskih regija, unatoÄ Äinjenici da ni u jednom trenutku tijekom Domovinskog rata nisu izravno stradala. No, ovdaÅ¡nji će vam ljudi bez ustruÄavanja reći da je Zagorje stradalo od tajkuna gore nego da je bilo direktno pogoÄ‘eno ratom. Mnoge velike tvornice, koje su zapoÅ¡ljavale upravo ljude iz tih siromaÅ¡nih sela i mjesta, danas zjape prazne (Zagorjeplet, Lepoglava, Prva hrvatska pekara, Ivanec, Glinokop, Å aÅ¡a …).
Neke su ponovno pokrenule proizvodnju, ali s daleko manje zaposlenih (Itas, Ivanec …), dok mnoge sve te godine nekako proživljavaju, a kljuÄ nisu stavile u bravu samo zahvaljujući strpljivim radnicima koji su tako ucijenjeni prisiljeni raditi za mizerne plaće od kojih nakon najnovijih poskupljenja viÅ¡e ne mogu normalno živjeti. Val poskupljenja koji se dogodio i inflacija, „prelili su ÄaÅ¡u“! Dobar dio zagorskog gospodarstva je uniÅ¡ten i devastiran. I dok se pojedini tajkuni, koji su uz pomoć svojih pokrovitelja iz samog državnog vrha, u dobroj mjeri tome kumovali, danas „maste“ i bahato provode po okolnim zagorskim i slovenskim izletiÅ¡tima, po Jadranu, pa i po najpoznatijim svjetskim destinacijama, ima obitelji koje gladuju i odlaze na sindikalne prosvjede.
U maglovito nedjeljno jutro zaputili smo se na zagorske brege u okolici Bednje, Voće, Klenovnika, ViÅ¡njice, Cvetlina, Vrbna, Brezove Gore… Krenuli smo u ona najsiromaÅ¡nija naselja i zaselke koji su raÅ¡trkani tik uz hrvatsko-slovensku državnu granicu. Uvjerili smo se, nažalost, da je na tim Å¡krtim bregima i dan-danas (kako ljudi ovdje kažu) – kora kruha vrjednija od zlata. Pravo je umijeće ovdje proživljavati. Putovi koji su im bili na brzinu ureÄ‘eni (uglavnom uoÄi izbora), a neki i asfaltirani, uniÅ¡tile su za kratko vrijeme kiÅ¡e i kliziÅ¡ta (najviÅ¡e je takvih u Bednji i okolici)! Pojedini su sada gotovo neprohodni, pa se u neke od tih zaselaka može stići uglavnom pjeÅ¡ice.
Na bregima kod StubiÄara, Brlića, u Gorencu, PleÅ¡i i joÅ¡ nekima u okolici nailazimo na stare dotrajale drvene kućice prekrivene slamom. Iz daljine kao da se pred nama ukazalo etno-selo Kumrovec. Ali, ne. U „hižicama“ na koje smo naiÅ¡li joÅ¡ žive ljudi, premda ih je većina potpuno zapuÅ¡teno i napuÅ¡teno. Zavirujemo unutra: u tami, za povećim masivnim drvenim stolom sjedi starica AnÄ‘ela i Äisti grah, koji će za koji trenutak pristaviti kuhati. Iz zidanog Å¡tednjaka podno kruÅ¡ne peći pucketa vatra. Pod je zemljan. Ona je, kaže, jedna od sretnica jer se joÅ¡ uvijek, zahvaljujući kakvom-takvom zdravlju može brinuti o sebi. Preživljava od onoga Å¡to sama privrijedi od poljoprivrede i skromne socijalne pomoći. No, priÄa nam da je u njihovu kraju podosta staraÄkih, nemoćnih i napuÅ¡tenih kućanstava, u kojima na rubu gladi žive starice i starci, obiÄno bolesni, o kojima nitko ne brine, koje su zaboravila i roÄ‘ena djeca.
Starac njegova petrolejka
OvdaÅ¡nji romantiÄni bregovi nisu samo „vino, popevka i gorica“!
– TeÅ¡ko vam je i trpko to naÅ¡e zagorsko živlenje- duboko uzdahnuvÅ¡i reÄe nam susjed Valent, koji je upravo iz obližnjeg jarka do kuće na brijegu donio na leÄ‘ima poveću „putu“ vode.
Put nas dalje vodi bednjanskim krajem i okolicom, gdje ljudi i danas govore svojim izvornim govorom. Netko reÄe – Habdelićevom prakajkavÅ¡tinom, nerazumljivom Äak i za ostale kajkavce, a kamoli za druge. Brezova Gora, Ježovec, Meljan, Prebukovje, Osonjak…, samo su neki od ovdaÅ¡njih zaselaka, u kojima se, uvjerili smo se, živi vrlo teÅ¡ko. I danaÅ¡nji život na ovim bregovima kao da izvire sa stranica romana Ante KovaÄića iz osamdesetih godina pred proÅ¡log stoljeća.
U tom najzapadnijem, ali i najsiromaÅ¡nijem kutku Hrvatske, putnik namjernik uzalud će tražiti tvorniÄke dimnjake. Njih ovdje nikada nije ni bilo. Ljudi su vjekovima s tih Å¡krtih bregova odlazili u svijet trbuhom za kruhom.
Zbog bijede i neimaÅ¡tine mnogi ovdaÅ¡nji ljudi žive u svojevrsnoj depresiji. Nažalost, preÄesto utjehu pronalaze u alkoholu, koji im je ujedno i „lijek“ za njihove životne rane. Po broju samoubojstava taj kraj drži neslavni „crni“ rekord. PrijaÅ¡njih godina govorilo se da se ljudi na taj oÄajniÄki Äin odluÄuju najÄešće zbog alkoholizma, s Äime se struka (psihijatri) viÅ¡e ne slažu, već tvrde da je sada glavni uzrok suicida – socijalni! Dakle, sve veće siromaÅ¡tvo, koje se oÄito vraća na velika vrata, i to upravo tamo gdje je bijeda oduvijek carevala. A ona im, kažu ljudi – ubija svaku nadu za život.
UnatoÄ takvom stanju, tom se problemu ne pristupa ozbiljno, izbjegava ga se i prihvaća tek kao gotovu Äinjenicu, a to znaÄi nijekanje ljudske vrijednosti i humanosti. Stoga i ne Äudi da se za ta naselja uglavnom doznaje iz novinskih „crnih“ kronika.
I dok sunce polako nestaje za Maceljskom gorom, a nad Zagorje se spuÅ¡ta vjetrovita i prohladna veÄer, naÅ¡ domaćin MiÅ¡ko pali svoju petrolejku. Kao stjenka luÄi sa MiÅ¡kove petrolejke dogorijeva i gasi se život ovdaÅ¡njih ljudi. Kod nekih, na žalost, i prerano. U Äemeru i neimaÅ¡tini polako, ali sigurno, nestaje zauvijek jedno trajanje. Surovo i tragiÄno, ali i dan-danas, upravo u tim najsiromaÅ¡nijim zaselcima, dosta si ljudi svakodnevne životne nedaće prikraćuju omÄom oko vrata. Mrvice života na tim zabitim zagorskim bregima, kao da su iz nekog proÅ¡log svijeta.
A sve to, kojih pedesetak kilometara od Zagreba.
PIÅ E I SNIMIO: MLADEN GENC
