“Pružimo ruku nade djeci Benina” naziv je humanitarnog koncerta koji će 23. veljaÄe u župnoj crkvi Svetog Nikole održati Antonio Tkalec i njegov bend, a sve kako bi se dobrovoljnim prilozima pomoglo Å¡kolovanju djece u Beninu, zapadnoafriÄkoj državi u kojoj vlada loÅ¡a ekonomska situacija i duboko siromaÅ¡tvo. Upravo je u toj državi roÄ‘en i kapelan Alexandar Adjimon Djivoedo koji već viÅ¡e od godinu dana vrÅ¡i svoju misiju u ovoj varaždinskoj župi. AfriÄki kapelan sa varaždinskom adresom od svega srca želi sakupiti pomoć za 50-tak djece bez roditelje u svojoj župi u Beninu.
U kratkom razgovoru ispriÄao nam je poneÅ¡to o životu u Africi i o životu u Hrvatskoj, te pozvao sve Varaždince da se, prema svojim mogućnostima, ukljuÄe i pomognu djeci Benina i njihove snove o sretnijoj budućnosti uÄine stvarnijima.
U Beninu kao i u mnogim drugim afriÄkim državama vlada bijeda i siromaÅ¡tvo. Stanje se ponekad Äini potpuno bezizlazno, pogotovo za djecu koja su roÄ‘ena u takvom okruženju i Äija je egzistencija potpuno neizvjesna. Å kolovanje je zapravo jedna od onih stvari o kojima zaista mogu samo sanjati, zar ne?
Benin je bio francuska kolonija do 1960. godine, a od tada je nezavisan. Francuski je ostao tamo prvi jezik, od osnovne Å¡kole do fakulteta. Osnovna Å¡kola traje Å¡est, a srednja sedam godina. Benin ima 10 milijuna stanovnika i veliki problem po pitanju obrazovanja. Samo 50% stanovniÅ¡tva je Å¡kolovano, tako da recimo na sveÄanoj misi ne možemo koristiti samo francuski nego barem joÅ¡ dva domaća jezika kako bi ljudi mogli razumjeti. Francuski govore samo Å¡kolovani ljudi. U mojoj tamoÅ¡njoj župi dosta je djece bez roditelja, Äak 50-tak njih. O njima brine rodbina i drugi ljudi, ali to nije dovoljno. Ne možemo im se omogućiti Å¡kolovanje, tako da sam ja od ove godine preuzeo odgovornost na sebe da ću pomoći koliko mogu i uÄiniti sve Å¡to mogu. Nemoguće je odjednom prikupiti pomoć za njih 50. Å kolovanje u srednjoj Å¡koli sa Å¡kolarinom i svim potrebnim priborom koÅ¡ta 1.200 kuna godiÅ¡nje, a u osnovnoj Å¡koli 800 kuna. Tamo je to mnogo novaca kojeg jednostavno nema, treba se prehraniti, a Å¡kola je samo san…
“Kumstvo” za djecu bez roditelja jedan je od naÄina za pružati pomoć djeci Benina. Do sada su se u tu akciji ukljuÄile i neke varaždinske obitelji i pojedinci tako Å¡to su svojim financijskim prilogom od 800 ili 1.200 kuna omogućili jednogodiÅ¡nje Å¡kolovanje jednom afriÄkom djetetu. Neki su mjeseÄno izdvajali novac za tu djecu i na taj naÄin pomogli. I sami ste proÅ¡li put afriÄkog siromaÅ¡tva u Beninu tako da je motiv za pomoći “vaÅ¡oj” djeci zaista velik…
Da, jedan od ciljeva koje želimo postići je upravo to kumstvo, a drugi cilj je studentski dom za siromaÅ¡ne u Beninu. Oni koji nemaju novaca, teÅ¡ko se mogu obrazovati ako nemaju nikoga u gradu. I sam sam to proÅ¡ao nakon mature, nisam imao za autobus, za stan. Moje djetinjstvo dosta je obilježilo siromaÅ¡tvo, tako da znam kako je to teÅ¡ko. Iz obitelji sam u kojoj je bilo Å¡estero djece, živjelo se od poljoprivrede, tata je popravljao bicikle, mama neÅ¡to malo prodala, živjeli smo skromno. Osim toga otac je imao i drugu ženu i sa njom Å¡estero djece tako da nas je zapravo bilo dvanaestero. Nije bilo lako. Bio sam zadnji puta u Beninu proÅ¡le godine i cilj mi je pomagati i Å¡tititi dostojanstvo te djece koja su jako zahvalna kada postoji netko tko misli misli na njih. Oni piÅ¡u svojim kumovima kako napreduje njihovo Å¡kolovanje i vesele se. U Varaždinu ima 17 osoba koje sudjeluju u njihovom Å¡kolovanju i ja svima njima od srca zahvaljujem na nesebiÄnoj pomoći. Broj djece kojima treba pomoć u Å¡kolovanju se naglo povećava, tako da je nemoguće odjednom svima pomoći.

Nadolazeći koncert odluÄili ste organizirati u suradnji sa humanitranom udrugom Akordis i Antoniom Tkalecom i njegovim bendom. Ulaz je slobodan, a svatko tko želi može se ukljuÄiti dobrovoljnim prilogom.
Koncert organiziramo jer smo svjesni da je nužno neÅ¡to poduzeti. SiromaÅ¡tvo nije izbor, ali pomagati siromasima je. To je naÅ¡a dužnost i moramo znati da se svatko od nas može naći u takvoj situaciji. Nakon koncerta organiziramo druženje uz kuhano vino, Äaj i kolaÄe kako bi se svi bolje upoznali. Svi oni koji su zainteresirani za kumstvo mogu se obratiti meni osobno i dati ću im sva objaÅ¡njenja i sve potrebne informacije kako bi bili sigurni da je novac koji uplaćuju zaista ruka nade za jedno ili viÅ¡e djece.
A kako ste se vi rastali od Benina i kako ste uopÄe doÅ¡li u Hrvatsku? Kako se osjećate ovdje, doÅ¡li ste iz jednog sasvim drugog svijeta…
DoÅ¡ao sam u Hrvatsku prije 10 godina i studirao u Zagrebu. Najprije sam 2009. bio zareÄ‘en za Ä‘akona u varaždinskoj Katedrali, a 2010. u Beninu zareÄ‘en za svećenika. Posali su me u Hrvatsku da ovdje vrÅ¡im svoje svećeniÄko djelovanje. Bio sam i Ä‘akon u Sv Iliji, kapelan u Prelogu i sada sam od proÅ¡le godine u Svetom Nikoli u Varaždinu. Velika je promjena doći iz Afrike u Hrvatsku. Vrijeme, kultura, sve je to potpuno druga priÄa ali ono Å¡to nas povezuje je ljubav. Ovdje se osjećam kao kod kuće zahvaljujući tome Å¡to su me svi tako dobro prihvatili. Jezik sam uÄio u Zagrebu, poÄevÅ¡i s jednomjeseÄnim teÄajem i mogu reći da je bilo teÅ¡ko nauÄiti ga u tako kratkom vremenu. Kada sam doÅ¡ao na faks, niÅ¡ta nisam razumio. Isto tako, doÅ¡ao sam u bogosloviju, neki priÄaju kajkavski ili meÄ‘imurski, pa je i to malo bio problem. Ipak, ljudi su me odliÄno prihvatili i htjeli mi pomoći. Sada je sve u redu. Morate znati da sve Å¡to ja znam o svećeniÅ¡tvu sam nauÄio u Hrvatskoj i drago mi je zbog toga, upoznao sam bogatstvo liturgije i to je zaista neÅ¡to posebno. Hrvatska je uspjela sve pretoÄitio na svoj jezik, a to nije lako po pitanju liturgije.

Što bi općenito rekli o Hrvatskoj i Hrvatima kada bi pisali prijateljima u Benin? A što bi Hrvatima rekli o Beninu?
Hrvatska je mala zemlja u kojoj žive veliki ljudi. Hladna zemlja s toplim ljudskim srcima. Stekao sam u Hrvatskoj puno prijatelja, a Varaždin je predivan mali i miran grad u kojem bi jako rado ostao. Ipak, mislim da ću se ove godine morati vratiti u Benin. Tamo pak ljudi nemaju skoro niÅ¡ta ali su sretni. Nisu vidjeli niÅ¡ta drugo. MeÄ‘usobno se druže i uživaju u tome, pjevaju i pleÅ¡u. Na poÄetku mi je jako nedostajala Afrika. Misa je recimo potpuno drugaÄija, ona je prije svega slavlje i ljudi ne gledaju koliko ona traje. I ovdje ljudi slave Boga, ali je ipak drugaÄije, gleda se na sat. Nakon mise tamo ljudi slobodno pleÅ¡u, svi zapravo pjevaju i pleÅ¡u, i iako je misa u suÅ¡tini ista, kultura je sasvim drugaÄija.
Sigurno vas u ovoj teÅ¡koj ekonomskoj situaciji koja nije zaobiÅ¡la niti Hrvatsku, posjećuju i ljudi koji su klonuli duhom. Možete li im pomoći, utjeÅ¡iti ih? Ipak je to vaÅ¡ poziv… Da niste svećenik, Å¡to biste bili?
Ljudi dolaze po savjete, naravno, svatko ima neki svoj problem. SluÅ¡ati takvog Äovjeka zaista je bitno. Potrebno ga je do kraja sasluÅ¡ati i zaista naći pravu rijeÄ, Å¡to nije uvijek lako. Volio sam pravo, zanimalo me, ali nisam volio raditi kao upravnik. Bog je ipak odredio da budem neÅ¡to drugo, ono Å¡to sam sada. Ne prezirem život u braku, dapaÄe, nije dobro da Äovjek bude sam i sreća se gradi u dvoje. Ali ako si pozvan za neÅ¡to viÅ¡e, kao Å¡to sam ja, onda je potrebno bitu u službi toga.
I sami ste spomenuli da ste odrastali ste u sredini gdje je poligamija prihvatljiva. Po vaÅ¡em osobnom miÅ¡ljenju – monogamija ili poligamija? Å to je od toga prirodnije?
Moj tata se vjenÄao u crkvi sa mojom mamom, a nakon toga sa drugom ženom jer je druÅ¡tvo utjecalo na njega. Osobno mislim da se nije dobro upuÅ¡tati u taj rizik, zbog sebe samog i djece. Ja sam za monogamiju i jednakost u braku. ZaÅ¡to žena nema mogućnost izabrati dva muÅ¡karca? To nije u redu, prema tome, ne podržavam poligamiju.
PiÅ¡e: Tanja MiliÄić Cepernić
Foto: Juraj Mrazović
www.vzaktualno.hr