Tihomir Cenko: – Nakon sto sam morao otkazati maraton u talijanskom Treviso zbog ozljede, saznao sam da ekipa iz TK Goričan organizira odlazak u Bratislavu na maraton. Preostalo mi je Å¡est tjedana nakon Å¡to sam pauzirao gotovo mjesec dana zbog ozljede, no vrlo brzo sam se vratio u ritam i formu – objaÅ¡njava Cenko koji je za ovaj maraton trenirao Å¡est dana u tjednu i sudjelovao na 2-3 utrke koje su mu poslužite kao jači trening brzine.

Naime, 2 tjedna prije maratona trčao je polumaraton u Velikoj Gorici i istrčao ga u vremenu 1:24h koje mu je poslužilo kao generalka prije maratona.

– Put do bratislave je protekao bez i najmanjeg problema, kao i sve oko smjeÅ¡taja – zadovoljno je ispričao Cenko i  nastavlja sa dojmovima sa same utrke:

– Na startu je velika gužva oko 3000 polumaratonaca i maratonaca koji startaju zajedno samo Å¡to se maraton trči dva kruga, a polumaraton jedan. PokuÅ¡avam se probiti Å¡to bliže startnoj liniji i pejsmekerima za maraton na 3h, zbog velike gužve izgubio sam dosta vremena na startu, tek na trećem km priklučujem se “zečevima” i grupi od oko 100 polumaratonaca i maratonaca. Na petom km susrećem se sa kolegom Igorom Goricancem koji isto trči maraton. Razmjenjujemo par riječi i razmatramo strategiju.

 – Organizacija maratona je na vrhunskom nivou, kakva se kod nas na žalost ne može vidjeti. Okrijepne stanice svaka 3km, pa odlučujem piti vodu na svakoj od stanica jer si ne želim dopustiti dehidraciju, iako je na tim stanicama nastajao totalni kaos. Trkači su padali jedni preko drugih, viÅ¡e je ličilo na neku biciklističku nezgodu nego na maraton. Prvi tragovi problema javili su se na 15km stara ozljeda ali pokuÅ¡avam ne misliti o tome i držati ritam “zečeva” nakon prvog kruga grupa se drastično smanjila. Ostalo nas je oko 20 maratonaca i bilo je puno lakÅ¡e trčati jer su polumaratonici zavrÅ¡ili svoju utrku.

– Igor i ja držimo se na začelju te grupe trčimo jedan pored drugog i ide nam odlično. Na 26km u jednoj od ulica gdje nije bilo navijača usred Bratislave zagrmi “ajmo Cenko, možeÅ¡ ti to” okrenem glavu kad ono Goran Murić-Murinjo poznati hrvatski maratonac. Preplavljuje me adrenalin i emocije, nisam vise na začelju grupe nego vodeći, na sreću brzo sam shvatio da bi to bilo samoubojstvo i vraćam se u grupu. Noge postaju sve teže, a bol sve jača ali ne popuÅ¡tamo. Od 35-36km trči se kroz samo srediÅ¡te Bratislave gdje je jako puno navijača pa je nekako i lakÅ¡e. Tu se utrka lomi, izlazimo iz centra grada i trčimo uzvodno uz Dunav gdje je jak vjetar, kilometri prolaze sve sporije, korak je sve teži. Ulazimo u 40-ti km sa zečevima smo ostali samo Igor i ja. Zadnja dva km su mi trajala ko svih 40km prije čujeÅ¡ razglas, a nikako da doÄ‘eÅ¡ do njega kad konačno plavi tepih i ciljna rampa sa satom koji se zaustavio na 2:59:45h, 52mj u ukupnom poretku 738.