Godinama su, joÅ¡ iz onog socijalistiÄkog sistema, koji je imao vrlo dobrih rjeÅ¡enja, mnogo boljih nego danas, poistovjetili naÅ¡u likovnu kulturu s likovnim amaterizmom. Nikada se nije prezentiralo naÅ¡e recentno stvaralaÅ¡tvo po Europi, ali KUD-ovi su odlazili.
Proteklog utorka održana je godiÅ¡nja skupÅ¡tina Hrvatskog druÅ¡tva likovnih umjetnika Varaždin, na kojoj se Äulo dosta prigovora na položaj ove strukovne udruge i njezinih Älanova, na odnos lokalne vlasti uopće prema likovnoj umjetnosti i zanemarivanju kriterija. Tim povodom smo razgovarali s predsjednikom HDLU-a Varaždin akademskim slikarom Nenadom OpaÄićem, viÅ¡estruko nagraÄ‘ivanom umjetniku, koji nije krio svoje nezadovoljstvo sadaÅ¡njom situacijom i odnosom sredine prema njegovim kolegama i udruženju koje bi moralo biti jedan od nositelja kulture u varaždinskom kraju.
Nekoliko problema je posebno izdvojeno na održanoj skupštini. Koji su to?
– Problemi su permanentno isti zadnjih desetak godina. Prvenstveno nedostatak financijske podrÅ¡ke od grada Varaždina i Županije koja se svodi gotovo na razinu simbolike. S takvim sredstvima ne možemo napraviti jedan jaÄi iskorak, organizirati neke koncepcijske izložbe, tim viÅ¡e Å¡to želimo djelovati i regionalno, na nivou cijele sjeverozapadne Hrvatske.
– Ovih godina mojeg mandata kao predsjednika trebalo je povratiti jednu zamrlost HDLU-a , koji je gotovo prestao s radom. Prvo, trebalo je ponovo pridobiti kakva takva simboliÄna sredstva, uvjeriti sve strukture , zbog Äega smo razgovarali s gradonaÄelnikom Goranom HabuÅ¡om i sa županom Predragom Å tromarom, da je naÅ¡e udruženje staro, jedno od najjaÄih u ovom dijelu Hrvatske, s tradicijom od preko 60 godina, i da se zato ne možemo poistovjetiti ili izjednaÄiti s tisućama drugih udruga. Zbog toga i naÄin financiranja mora biti drugaÄiji. Jer, mi zapravo nismo udruga, mi smo druÅ¡tveno znaÄajni faktor.
– Kako se mi kao grad nazivamo gradom kulture, a u njemu ne djeluju profesionalni umjetnici, koji su djelom zaposleni i kao nastavnici i profesori, a manji dio je i samostalnih umjetnika. Danas mladi ljudi zavrÅ¡avaju likovnu akademiju, meÄ‘utim ti mladi ljudi nemaju nikakvu motivaciju. Oni preko udruženja ne dobivaju atelijer ili bar mogućnost dobivanja, ne dobivaju neke financijske pozicije, poslove i tako dalje. Tako dugo dok mi ne raspolažemo materijalnim i drugim elementima, kojima mlade ljude možemo mobilizirati, tako dugo ćemo biti simboliÄna grupa, koja se sastaje zbog jedne godiÅ¡nje izložbe, grupa entuzijasta i mi smo na kraju krajeva volonteri.
A trebali bi biti struka kao što je u glazbenoj, kazališnoj ili muzejskoj djelatnosti!
– Tako je. KroniÄni problem naÅ¡eg udruženja je Å¡to mi nemamo vlastite prostorije i nemamo svoju galeriju. Da imamo svoju galeriju, jedan prostor gdje se može izlagati recentno stvaralaÅ¡tvo Älanova, gdje se oni mogu prezentirati. Nas je ipak tridesetak u udruženju, a moramo moljakati Gradski muzej da nam se jednom ili dva puta godiÅ¡nje oslobodi neki termin. Oni su ipak muzejska ustanova, zakonski definirana, koja mora imati svoj sastav, godiÅ¡nji postav, pa je sve povezano sa skidanjem toga postava i ponovnim aktiviranjem.
– ZnaÄi mi smo hendikepirani zbog prostora, zatim zbog toga Å¡to Grad Varaždin i Županija nemaju sustavnu otkupnu politiku umjetniÄkih radova niti stimulacije. Mi smo hendikepirani Å¡to grad Varaždin nema potrebu da u svom prostoru naÄ‘e mjesto za suvremenu skulpturu. Po Äemu smo mi grad kulture? Po prezentaciji festivala! Mi smo zapravo reproduktivna kultura. Nabrojite mi tko je od 50 ljudi u kazaliÅ¡tu kreativan, istinski stvaralac. Pustimo one koji to izvode. Svaka Äast i glumcima, scenografima, glazbenim umjetnicima, ali Varaždin je predominirao u tom segmentu.
– Ono sve Å¡to postoji kao likovni život Varaždina, to je zahvaljujući individualnom snalaženju nas Älanova. Ni jedan varaždinski atelijer nije godinama dodijeljen jednom naÅ¡em mladom umjetniku. Moj atelijer- galerija, Gapina galerija, pa od Hede RuÅ¡ec ili KovaÄić – Macolić, te joÅ¡ nekih , sve su to individualno rijeÅ¡eni problemi. Grad tu nije participirao niti jednom lipom.
– Isto tako ne postoji politika da Grad otkupi ijedno djelo. Ono sve Å¡to Gradski muzej ima to je prije skupljeno putem republiÄkih otkupnih komisija i donacijama. Iznijet ću konkretan primjer. Kako bi dostojno bio prezentiran u BeÄu, moram varaždinskom muzeju pokloniti nekoliko svojih kapitalnih djela, da Muzej može raspolagati s nekim mojim presjekom od 50 godina.
Stalno se kroz neki period obnavlja rad HDLU-a, zašto je tako?
– Ja sam se angažirao u nadi da će se i ti mladi ljudi malo aktivirati. Mi znamo da smo imali Å¡ansu, jer nam je svojevremeno dogradonaÄelnik bio likovnjak. No, osim odreÄ‘enih konceptualnih prodora i usko specijaliziranih manifestacija, niÅ¡ta se na tom planu nije poboljÅ¡alo. I sad imamo Älanove negdje u strukturi Grada, ali se ne osjeća poboljÅ¡anje na bolje. Mi smo zapravo getoizirani u svojim vlastitim atelijerima.
Zato je i dojam javnosti da likovna kultura ne postoji!
– Godinama su, joÅ¡ iz onog socijalistiÄkog sistema, koji je imao vrlo dobrih rjeÅ¡enja, mnogo boljih nego danas, poistovjetili naÅ¡u likovnu kulturu s likovnim amaterizmom. Nikada se nije prezentiralo naÅ¡e recentno stvaralaÅ¡tvo po Europi, ali KUD-ovi su odlazili.
– Svaka Äast i folkloru i naÅ¡oj etnografiji, sve to mora postojati, kao Å¡to i amaterizam mora postojati i ja nemam niÅ¡ta protiv amaterizma. Amateri su ljudi koji vole, koji su zaljubljeni u likovnu umjetnost, oni nisu educirani. Njih ne treba podcjenjivati, ali ih ne treba i precjenjivati. Ne treba od njih stvarati jednu zabludu da oni mogu od toga profesionalno živjeti, naplaćivati tu svoju ljubav. Ljubav je upravo tada ljubav kada je ona nenaplativa.
HDLU je odlukom bivšeg Gradskog poglavarstva dobio prostor za svoju galeriju u Uskoj ulici, ali to nikad nije realizirano!
– Zato jer su postojale neke velike ambicije, to je bila u pitanju Sinagoga, pa Vila OrÅ¡ić… Sve su to projekti koji su otpadali ili se nisu mogli zavrÅ¡iti, te je na kraju i taj prostor u Uskoj ulici, koji nam je bio dodijeljen, otiÅ¡ao TuristiÄkoj zajednici Županije. Tako mi nemamo niÅ¡ta, a da smo dobili taj prostor ipak bi to bio odreÄ‘eni nukleus sastajanja, okupljanja, jednoga spina, jednog malog Montmartrea u Varaždinu. I tu Å¡ansu smo prokockali.
Kakvi su planovi HDLU- a Varaždin? ÄŒulo se na skupÅ¡tini da se radi na okrupnjavanju, o Äemu se radi?
– Okrupnjavanje zato Å¡to smatramo da sva udruženja oko nas , pa i gradovi kao ÄŒakovec, Koprivnica, Križevci, Äak i Krapina, svi smo nemoćni da se samostalno prezentiramo. Danas postoji tendencija regionalizma , ono Å¡to je Varaždin uvijek i bio, centar sjeverozapadne Hrvatske. Imamo situaciju da nam se javljaju neki Älanovi iz HDLU-a ÄŒakovec, ili iz Križevaca, pa bi se na tom principu ustroja, da li bienalno ili trienalno regionalno predstaviti. Ne sami sebi, već bi ta izložba, koncipirana zajedno s povjesniÄarima umjetnosti, s muzejskim i galerijskim institucijama koje postoje na tom teritoriju, prezentirala Å¡ire, primjerice u centrima duž sliva rijeke Drave, od Maribora, Ptuja, pa sve do Osijeka.
– Svojevremeno je Županija organizirala izložbu regija Hrvatske, BiH, Slovenije, MaÄ‘arske i Austrije na kojoj su se regije predstavile i koja izložba je putovala po tim regijskim srediÅ¡tima. Mislim da je to budućnost koju bi podržala i Europska unija, jer kako drukÄije ta sredstva zatražiti i dobiti.
– Sredstva koja dobijete od Grada Varaždina, dosad 10 tisuća kuna godiÅ¡nje, a ove godine nakon nekog vremena i od Županije 6.500 kuna, nije dovoljno za neke projekte!
– To nije dovoljno za naÅ¡ sadaÅ¡nji program, a mi moramo znati da udruženje mora funkcionirati. Mi nemamo osnovna sredstva, sramota je da nemamo kompjutor i operativu, koja danas znaÄi gotovo kao olovka i papir.
Gradski muzej Varaždin se pokazao vrlo kooperativan!
– Apsolutno, to moram pohvaliti. Novi ravnatelj Miran Bojanić Morandini je otvoren Äovjek, spreman na suradnju, meÄ‘utim i on ima obaveza kao muzejska ustanova. Sad će imati izložbe u obvezi prema Ministarstvu kulture i on te izložbe ne može skidati da bi mi mogli dobiti termin u periodu dok se održavaju. Zato će biti problema i mi ćemo morati tražiti neke alternativne prostore, a znamo da neÅ¡to adekvatno nemamo.
– Mene brine Å¡to mladi nisu aktivniji, Å¡to oni ne vide svoju Å¡ansu u tome. Zato Å¡to se nakon akademije brzo zaposle, uhvati ih egzistencijalni mlin koji melje, nove obveze,a ja ne osjećam i ne vidim kod njih onaj stvaralaÄki, antikomformistiÄki entuzijazam juriÅ¡anja na nebo.
Možda Å¡kole nedovoljno utjeÄu na svoje uÄenike da postanu konzumenti ili kreativci u likovnoj kulturi?
– Iz osobnog iskustva, imam svoju galeriju, primjećujem da rijetki nastavnici od svojih Ä‘aka traže da posjete otvorene atelijere i izložbene prostore. Mi u Varaždinu imamo Gimnaziju koja je svojevremeno bila jedna od najkvalitetnijih takvih ustanova u bivÅ¡oj državi i znamo da je ona uvijek njegovala odreÄ‘enu duhovnost, kvalitetu i kriterij. Danas od te Gimnazije niti jedan razred nismo vidjeli niti u Muzeju niti u privatnim galerijama. To je sramota. Imamo sada dvije gimnazije, možemo imati i sedamnaest gimnazija, ali gdje su ti mladi ljudi.
Skulptura u prostoru grada nema, a nedavno postavljena skulptura pume u spomen na proslavljenu 7. gardijsku brigadu i njezine pripadnike, izazvala je dosta polemika i osude kod Älanova HDLU-a na skupÅ¡tini.
– Nas kao udruženje su kontaktirali i ja sam bio delegiran kao predsjednik udruženja. OÅ¡tro smo se postavili da takvi natjeÄaji moraju proći kriterije. MeÄ‘utim, nekako se rjeÅ¡avalo preÄacem, pod odreÄ‘enim pritiskom da, ako se netko protivi toj ideji, kao da je on protiv Domovinskog rata. To su sve gluposti. Mi smo samo tražili da ta skulptura, odnosno spomen obilježje bude na jednoj artistiÄkoj, estetskoj i druÅ¡tvenoj vrijednosti. Da to ne bude tamo postavljen jedan obiÄan zanatski rad koji će plaÅ¡iti djecu. Ja sam tražio da se uvede kriterij slobode i kreativnosti , a ne jedne doslovnosti, jer takvih, na žalost, križeva po gradu imamo dosta.
– MeÄ‘utim, to oÄito nema artistiÄke vrijednosti, to je jedan zanatski rad koji je s likovne strane potpuno neprihvatljiv. Moramo znati da mi nismo samo za sada, da će se generacije stoljeće iz nas pitati koji su to ljudi bili u kulturnom gradu, koji se tako nazivao, a da nisu uspjeli realizirati ni jedno suvremeno djelo. To ide i crkvu, koja, Å¡to se tiÄe likovnosti, isto živi u 18. stoljeću. Nikada jedan prodor suvremene interpretacije sakralnih tema nije bio prihvaćen, ukoliko to nije bio doslovni loÅ¡ akademizam.
Tekst/Foto: Nedjeljko KrÄar
