Proteklog utorka održana je godiÅ¡nja skupÅ¡tina Hrvatskog druÅ¡tva likovnih umjetnika Varaždin, na kojoj se čulo dosta prigovora na položaj ove strukovne udruge i njezinih članova, na odnos lokalne vlasti uopće prema likovnoj umjetnosti i zanemarivanju kriterija. Tim povodom smo razgovarali s predsjednikom HDLU-a Varaždin  akademskim slikarom Nenadom Opačićem, viÅ¡estruko nagraÄ‘ivanom umjetniku, koji nije krio svoje nezadovoljstvo sadaÅ¡njom situacijom i odnosom sredine prema njegovim kolegama i udruženju koje bi moralo biti jedan od nositelja kulture u varaždinskom kraju. 

–  Problemi su permanentno isti zadnjih desetak godina. Prvenstveno nedostatak financijske podrÅ¡ke od grada Varaždina i Županije koja se svodi gotovo na razinu simbolike. S takvim sredstvima ne možemo napraviti jedan jači iskorak, organizirati neke koncepcijske izložbe, tim viÅ¡e Å¡to želimo djelovati i regionalno,  na nivou cijele sjeverozapadne Hrvatske.

– Ovih godina mojeg mandata kao predsjednika trebalo je povratiti jednu zamrlost HDLU-a , koji je gotovo prestao s radom. Prvo, trebalo je ponovo pridobiti kakva takva simbolična sredstva, uvjeriti sve strukture , zbog čega smo razgovarali  s gradonačelnikom Goranom HabuÅ¡om i sa županom Predragom Å tromarom, da je naÅ¡e udruženje staro, jedno od najjačih u ovom dijelu Hrvatske, s tradicijom od preko 60 godina, i da se zato ne možemo poistovjetiti ili izjednačiti s tisućama drugih udruga. Zbog toga i način financiranja mora biti drugačiji. Jer, mi zapravo nismo udruga, mi smo druÅ¡tveno značajni faktor. 

– Kako se mi kao grad nazivamo gradom kulture, a u njemu ne djeluju profesionalni umjetnici, koji su djelom zaposleni i kao nastavnici i profesori, a manji dio je i samostalnih umjetnika. Danas mladi ljudi zavrÅ¡avaju likovnu akademiju, meÄ‘utim ti mladi ljudi nemaju nikakvu motivaciju. Oni preko udruženja ne dobivaju atelijer ili bar mogućnost dobivanja, ne dobivaju neke financijske pozicije, poslove i tako dalje. Tako dugo dok mi ne raspolažemo materijalnim i drugim elementima, kojima mlade ljude možemo mobilizirati, tako dugo ćemo biti simbolična grupa, koja se sastaje zbog jedne godiÅ¡nje izložbe, grupa entuzijasta  i mi smo na kraju krajeva volonteri. 

– Tako je. Kronični problem naÅ¡eg udruženja je Å¡to mi nemamo vlastite prostorije i nemamo svoju galeriju. Da imamo svoju galeriju, jedan prostor gdje se može izlagati recentno stvaralaÅ¡tvo članova, gdje se oni mogu prezentirati. Nas je ipak tridesetak u udruženju, a moramo moljakati Gradski muzej da nam se jednom ili dva puta godiÅ¡nje oslobodi neki termin. Oni su ipak muzejska ustanova, zakonski definirana, koja mora imati svoj sastav, godiÅ¡nji postav, pa  je sve povezano sa skidanjem  toga postava i ponovnim aktiviranjem. 

– Znači mi smo hendikepirani zbog prostora, zatim zbog toga Å¡to Grad Varaždin i Županija nemaju sustavnu otkupnu politiku umjetničkih radova niti stimulacije. Mi smo hendikepirani Å¡to grad Varaždin nema potrebu da u svom prostoru naÄ‘e mjesto za suvremenu skulpturu. Po čemu smo mi grad kulture? Po prezentaciji festivala! Mi smo zapravo reproduktivna kultura. Nabrojite mi tko je od 50 ljudi u kazaliÅ¡tu kreativan, istinski stvaralac. Pustimo one koji to izvode. Svaka čast i glumcima, scenografima, glazbenim umjetnicima, ali Varaždin je predominirao u tom segmentu.

– Ono sve Å¡to postoji kao likovni život Varaždina, to je zahvaljujući individualnom snalaženju nas članova. Ni jedan varaždinski atelijer nije godinama dodijeljen jednom naÅ¡em mladom umjetniku. Moj atelijer- galerija, Gapina galerija, pa od Hede RuÅ¡ec ili Kovačić – Macolić, te joÅ¡ nekih , sve su to individualno rijeÅ¡eni problemi. Grad tu nije participirao niti jednom lipom. 

– Isto tako ne postoji politika da Grad otkupi ijedno djelo. Ono sve Å¡to Gradski muzej ima to je prije skupljeno putem republičkih otkupnih komisija i donacijama. Iznijet ću konkretan primjer. Kako bi  dostojno bio prezentiran u Beču, moram varaždinskom muzeju pokloniti nekoliko svojih kapitalnih djela, da Muzej može raspolagati s nekim mojim presjekom od 50 godina.

– Ja sam se angažirao u nadi da će se i ti mladi ljudi malo aktivirati. Mi znamo da smo imali Å¡ansu, jer nam je svojevremeno dogradonačelnik bio likovnjak. No, osim odreÄ‘enih konceptualnih prodora i usko specijaliziranih manifestacija, niÅ¡ta se na tom planu nije poboljÅ¡alo. I sad imamo članove negdje u strukturi Grada, ali se ne osjeća poboljÅ¡anje na bolje. Mi smo zapravo getoizirani u svojim vlastitim atelijerima. 

– Godinama su, joÅ¡ iz onog socijalističkog sistema, koji je imao vrlo dobrih rjeÅ¡enja, mnogo boljih nego danas, poistovjetili naÅ¡u likovnu kulturu s likovnim amaterizmom. Nikada se nije prezentiralo naÅ¡e recentno stvaralaÅ¡tvo po Europi, ali KUD-ovi su odlazili. 

– Svaka čast i folkloru i naÅ¡oj etnografiji, sve to  mora postojati, kao Å¡to i amaterizam mora postojati i ja nemam niÅ¡ta protiv amaterizma. Amateri su ljudi koji vole, koji su zaljubljeni u likovnu umjetnost, oni nisu educirani.  Njih ne treba podcjenjivati, ali ih ne treba i precjenjivati. Ne treba od njih stvarati jednu zabludu da oni mogu od toga profesionalno živjeti, naplaćivati tu svoju ljubav. Ljubav je upravo tada ljubav kada je ona nenaplativa.

– Zato jer su postojale neke velike ambicije, to je bila u pitanju Sinagoga, pa Vila OrÅ¡ić… Sve su to projekti koji su otpadali ili se nisu mogli zavrÅ¡iti, te je  na kraju i taj prostor u Uskoj ulici, koji nam je bio dodijeljen, otiÅ¡ao Turističkoj zajednici Županije. Tako mi nemamo niÅ¡ta, a da smo dobili taj prostor ipak bi to bio odreÄ‘eni nukleus sastajanja, okupljanja, jednoga spina, jednog malog Montmartrea u Varaždinu. I tu Å¡ansu smo prokockali. 

– Okrupnjavanje zato Å¡to smatramo da sva udruženja oko nas , pa i gradovi kao ÄŒakovec, Koprivnica, Križevci, čak i Krapina, svi smo nemoćni  da se samostalno prezentiramo. Danas postoji tendencija regionalizma , ono Å¡to je Varaždin uvijek i bio, centar sjeverozapadne Hrvatske. Imamo situaciju da nam se javljaju neki članovi iz HDLU-a  ÄŒakovec, ili  iz Križevaca, pa bi se na tom principu ustroja, da li bienalno ili  trienalno regionalno predstaviti. Ne sami sebi, već bi ta izložba, koncipirana zajedno s povjesničarima umjetnosti, s muzejskim i galerijskim institucijama koje postoje na tom teritoriju,  prezentirala Å¡ire, primjerice u centrima duž sliva rijeke Drave, od Maribora, Ptuja,  pa sve do Osijeka.

– Svojevremeno je Županija organizirala izložbu regija Hrvatske, BiH, Slovenije, MaÄ‘arske i Austrije na kojoj su se regije predstavile i koja izložba je putovala po tim regijskim srediÅ¡tima. Mislim da je to budućnost koju bi podržala i Europska unija, jer kako drukčije ta sredstva zatražiti i dobiti.

– Sredstva koja dobijete od Grada Varaždina, dosad 10 tisuća kuna godiÅ¡nje, a  ove godine nakon nekog vremena i od Županije 6.500 kuna, nije dovoljno za neke projekte!

– To nije dovoljno za naÅ¡ sadaÅ¡nji program, a mi moramo znati da udruženje mora funkcionirati. Mi nemamo osnovna sredstva, sramota je da nemamo kompjutor i operativu, koja  danas znači gotovo kao olovka i papir. 

– Apsolutno, to moram pohvaliti. Novi ravnatelj Miran Bojanić Morandini je otvoren čovjek,  spreman na suradnju, meÄ‘utim i on ima obaveza kao muzejska ustanova. Sad će imati izložbe u obvezi prema Ministarstvu kulture i on te izložbe ne može skidati da bi mi mogli dobiti termin u  periodu dok se održavaju. Zato će biti problema i mi ćemo morati tražiti neke alternativne prostore, a znamo da neÅ¡to adekvatno nemamo.  

– Mene brine Å¡to mladi nisu aktivniji, Å¡to oni ne vide svoju Å¡ansu u tome. Zato Å¡to se nakon akademije brzo zaposle, uhvati ih egzistencijalni mlin koji melje, nove obveze,a ja ne osjećam  i ne vidim kod njih onaj stvaralački, antikomformistički entuzijazam juriÅ¡anja na nebo.

– Iz osobnog iskustva, imam svoju galeriju, primjećujem da rijetki nastavnici od svojih Ä‘aka traže da posjete otvorene atelijere i izložbene prostore. Mi u Varaždinu  imamo Gimnaziju koja je svojevremeno bila jedna od najkvalitetnijih takvih ustanova u bivÅ¡oj državi i znamo da je ona uvijek njegovala  odreÄ‘enu duhovnost, kvalitetu i kriterij. Danas od te Gimnazije niti jedan razred nismo vidjeli niti u Muzeju niti u privatnim galerijama. To je sramota. Imamo sada dvije gimnazije, možemo imati i sedamnaest gimnazija, ali gdje su ti mladi ljudi. 

–  Nas kao udruženje su kontaktirali i ja sam bio delegiran kao predsjednik udruženja. OÅ¡tro smo se postavili da takvi natječaji moraju proći kriterije. MeÄ‘utim, nekako se rjeÅ¡avalo prečacem, pod odreÄ‘enim pritiskom da, ako se netko protivi toj ideji, kao da je on protiv Domovinskog rata. To su sve gluposti. Mi smo samo tražili da ta skulptura, odnosno spomen obilježje bude na jednoj artističkoj, estetskoj i druÅ¡tvenoj vrijednosti. Da to ne bude tamo postavljen jedan običan zanatski rad koji će plaÅ¡iti djecu. Ja sam tražio da se uvede kriterij slobode i kreativnosti , a ne jedne doslovnosti, jer takvih, na žalost, križeva po gradu imamo dosta. 

– MeÄ‘utim, to očito nema artističke vrijednosti, to je jedan zanatski rad koji je s likovne strane potpuno neprihvatljiv. Moramo znati da mi nismo samo za sada, da će se generacije stoljeće iz nas pitati koji su to ljudi bili u kulturnom gradu, koji se tako nazivao, a da nisu uspjeli realizirati ni jedno suvremeno djelo. To  ide i crkvu, koja, Å¡to se tiče likovnosti, isto živi u 18. stoljeću. Nikada jedan prodor suvremene interpretacije sakralnih tema nije bio prihvaćen, ukoliko to nije bio doslovni loÅ¡ akademizam.