Prije više od mjesec dana u Konjščinu se vratila ekipa s avanturističkog putovanja po Himalaji i Nepalu. Razgovarali smo s jednim od avanturista, Tomislavom Zrinskim iz Konjščine s kojim su u ekipi bila još dvojica penjača iz Konjščine, jedna djevojka iz Zlatara te po jedan penjač iz Međimurja i jedan iz Varaždina, a penjali su se do Everest Base Campa koji se nalazi na visini od 5364 metra te potom do vrha Mt. Kala Patthar na 5643 metra nadmorske visine.

Kako nam je rekao, Tomislav se planinarenjem bavi već 30-ak godina, a želja za usponom do Baznog kampa na Himalaji javila se kao posljedica prijašnjih uspona. Kako kaže, jedan vrh vuče drugi, pa je tako, među ostalim, nakon Julijskih Alpi, Triglava u Slovenji, Olimpa u Grčkoj i Kilimandžara u Tanzaniji, tražio sljedeći izazov.

– Kroz razgovore s Darkom Berljakom, našim najpoznatijim voditeljem ekspedicija, dugogodišnjim HGSS-ovcem i predsjednikom Hrvatskog planinarskog saveza, i čitajući njegove knjige, logični slijed je bio Nepal i tako je došlo do Baznog logora i Himalaje – otkrio je Zrinski.

Dodao je da je sama ekspedicija trajala tri tjedna. Kako kaže, možda najopasniji dio ekspedicije je bio avionski let od Katmandua, glavnoga grada Nepala, do Lukle, mjesta odakle počinje uspon na Himalaju.

– Aerodrom u ozloglašenoj Lukli možda je najopasniji na svijetu zbog geografskog položaja i oštrih meteoroloških uvjeta kojima je pista izložena, kao što su gusta naoblaka, kiša, snijeg i jaki vjetrovi. Taj let od 20-ak minuta je bio vrlo zanimljiv. Bio je ružan, pun turbulencija i kad smo izašli iz aviona, naš vodič je rekao: „Dobro je, živi smo”. Rekao je da je u 10 godina ovo drugi put da je bilo ovako ružno – prisjetio se Tomislav.

Dojmovi se još nisu slegli

Uslijedilo je pješačenje do Baznog kampa koje je trajalo sedam dana, dok je silazak trajao tri dana.

– Uspon mora biti sporiji zbog prilagodbe organizma na velike visine. Nitko od nas nije imao problema s visinom, s visinskom bolesti, ali smo, nažalost, skoro svi imali problema zbog trovanja hranom. To nas je malo usporilo, to je bio možda najveći problem u svemu, ali nas nije zaustavilo u ostvarenju cilja – otkrio je Zrinski, dodavši da su tih dana spavali u lokalnim selima, a Nepalci su se pokazali kao vrlo pristojni i srdačni domaćini.

Budući da je boravio i u Tanzaniji prilikom ekspedicije na Kilimandžaro, lokalce je usporedio s Afrikancima, rekavši kako su Nepalci puno srdačniji, uslužniji i pristojniji ljudi od stanovnika Moshija, afričkog grada na obroncima Kilimandžara.

– Osim toga, u Katmanduu smo mogli izlaziti iz hotela sami se kretati gdje smo htjeli, za razliku od Moshija, gdje ni slučajno nismo smjeli sami izlaziti iz hotela jer je bilo previše opasno – otkrio je.

Nadalje, kako kaže, dojmovi o viđenom na Himalaji još uvijek se nisu slegli.

– Opisati taj osjećaj je još jako teško, ali za svakog planinara definitivno vidjeti Himalaju i najviši vrh na svijetu vlastitim očima je nešto predivno. Umoran si, neispavan, hladno ti je, kolega je zadnji dan išao gore s problemima u želucu, ali, u svakom slučaju, predivan je osjećaj, iako za svakog planinara sigurno je drugačiji. Jednostavno, planina te zove nazad. Hoće li se to ostvariti i kada, ovisi o mogućnosti organizacije, o poslu, životu, ali i financijama – rekao je Zrinski koji prije ovog iskustva nije imao želju za izuzetno teškim i rizičnim usponom na sam vrh Himalaje Mount Everest, a sada, nakon ovog putovanja, ni to nije isključeno.

Za „obične smrtnike”, ističe, to je jako teško jer uspon na Everest stoji nekoliko desetaka tisuća dolara po osobi.

– To je jako velik pothvat, to je glavni razlog zašto imamo tako malo Hrvata koji su stigli do vrha. Iako sedam nije malo, od kojih se jedan uspeo dva put, ali sigurno bi ih bilo više da nije toliko skupo, a, naravno, ni same pripreme za uspon nisu šala. Izuzetno je zahtjevno – navodi naš sugovornik, kojega je avantura do Baznoga kampa na Himalaji stajala oko 4000 eura, s time da su cjelokupni izlet organizirali sami, bez angažmana neke agencije jer bi u tom slučaju ispalo puno skuplje.

Kao što to uvijek biva, i našoj su ekipi prilikom uspona do Baznoga kampa u nošenju tereta pomagali lokalni ljudi, a imali su i vodiča koji je kod odlaska na Himalaju obavezan. Pritom, ističe, ni jedan od lokalaca nije bio Šerpa.

– Šerpe su jedan od naroda koji gore obitavaju, uvriježilo se krivo mišljenje da je to naziv za ljude koji nose teret, ali to nije točno. Imali smo vodiča i tri nosača, ali niti jedan nije bio Šerpa, nije nužno da bude Šerpa, pogotovo za ove rute. Šerpe idu uglavnom na alpinističke uspone prema vrhu. Nosači su od velike važnosti, vi nosite na leđima 5-7 kila tereta, dok oni nose 20-30 kila, u našoj situaciji, a inače i više. A lokalni vodič je uvjet da idete, on vam je gore sve, i mama i tata, i batler, doslovno se brine o vama kao o djetetu, to je jedan poseban odnos koji se gore stvori – objasnio je Zrinski.

Hrvat na krovu svijeta

Kako kaže, na Himalaji je bilo dosta ljudi jer od ožujka do lipnja traje sezona izleta na ovu planinu.

– Broj je teško procijeniti, a u sam bazni logor se ne ulazi. Dolazi se na početak, tamo se napravi nekoliko fotografija i to je to, u pravilu nema ulaska. Ali sigurno se puno ljudi pripremalo za uspon na vrh jer smo vidjeli mnogo postavljenih šatora – otkrio je Zrinski i dodao da se baš u to vrijeme jedan Hrvat penjao na Mount Everest.

– Na krov svijeta baš u vrijeme našeg boravka u Nepalu uspinjao se Antonio Jelčić koji je sada osmi Hrvat koji je osvojio Mount Everest (8848), ali prvi Hrvat u povijesti koji je osvojio i Lhotse (8516 m), dva vrha viša od 8000 metara odjednom – kazao je Tomislav.

Dodao je još da je boravak u Nepalu ujedno bio prilika i za trodnevni posjet prekrasnom nacionalnom parku Chitwan.

– Nekoliko nas je išlo, a neki su ostali razgledavati Katmandu, to je isto pozitivna strana priče što se ima vremena organizirati vrijeme po želji – ustvrdio je Tomislav.

Sve je išlo po planu, rekao je, pa je tako Zagorsko-međimursko-varaždinska ekipa imala sreće i s vremenom koje je bilo savršeno.

– Da smo naručivali, vjerujem da ga ne bismo tako dobro naručili. Kada smo se digli iznad 4500 metara, bilo je nešto malo snijega, ali ništa značajno. Ni vjetra, ni kiše nije bilo, bolje nismo mogli pogoditi, a to nam je bila glavna briga. Da se opet osvrnem na Kilimindžaro, ondje nam je, od šest dana, svih šest lijevala kiša. Vrijeme isto jako puno znači prilikom takvih uspona jer naravno da je cijela priča puno teža za odraditi kada je ružno vrijeme. Kada smo se vratili u Luklu i sjeli za stol, tek tada se za kraj spustio jedan lijepi pljusak – zaključio je Tomislav Zrinski.

mlpetrinjak/vzaktualno.hr