Nastavljamo niz autentičnih priča zatvorenika o vlastitim životnim sudbinama, njihova razmišljanja o sebi i doživljavanju izopćenosti iz slobodnog svijeta, koje je tijekom višegodišnjih posjeta, iza rešetaka zatvora, prikupio i zapisao novinar Mladen Genc. Ovog puta donosimo razgovor sa generalom Vladimirom Trifunovićem, koji je odrađen prije generalovog nedavnog zahtjeva za obnovu sudskog procesa.
– Ja sam jedini general kojega je Hrvatska osudila za ratni zločin, a Jugoslavija za izdaju, odnosno zato što nisam počinio ratni zločin. Uz to, i Slovenci su pokrenuli proces protiv mene u Murskoj Soboti, i to također za ratni zločin. Jedino se Haag nije zanimao za mene - rekao mi je Vlado Trifunović, general bivše JNA i zapovjednik varaždinskoga garnizona 1991. god., s kojim sam razgovarao u kućnom pritvoru, u samačkom vojnom hotelu Bristol u Beogradu, netom što je ovamo premješten iz Srpskog zatvora u Požarevcu.
Osim što je pristao na razgovor, dozvolio je da mu se objavi puno ime i prezime.
Trifunović je u Hrvatskoj osuđen na 15 godina zatvora jer je, prema optužnici, naredio granatiranje varaždinskoga i čakovečkog aerodroma, a u Srbiji na 11 godina zatvora jer nije naredio granatiranje Varaždina i bez borbe predao vojarnu. No, Vlado Trifunović ne odustaje.
I dalje najavljuje žalbu na obje presude jer želi da istina bude utvrđena.
- Izdali su me tadašnji najbliži suradnici koji su i najodgovorniji za moj progon koji traje dandanas. To su Života Avramović, Andrija Rašeta i Dobrašin Praščević, generali iz bivšeg
zapovjedništva Pete vojne oblasti u Zagrebu, te general armije Veljko Kadijević i general potpukovnik Marko Negovanović iz štaba Vrhovnog zapovjedništva. Za granatiranje Varaždina kriv je general Života Avramović koji je tu zapovijed izdao bez mojeg znanja, a ne ja! No, mene se u Hrvatskoj optužilo i u odsutnosti osudilo na 15 godina zatvora kao ratnog zločinca - objasnio je general Trifunović koji je od 1991. godine, otkako traje njegova golgota, izgubio sve što je imao i spao na prosjački štap.
Obitelj mu je raštrkana na više strana, a on sam u kućnom pritvoru, u samačkom beogradskom vojnom hotelu Bristol, u skromnom sobičku tri sa tri četvorna metra u Karađorđevoj ulici 50, čeka još jedno suđenje. Ovaj put u Sloveniji gdje ga također optužuju za ratni zločin, a od Okružnog suda u Murskoj Soboti stigao je u Beograd zahtjev da ga se sasluša o kaznenim djelima za koje ga slovensko pravosuđe tereti da ih je počinio u Republici Sloveniji 1991. godine.
- Slovenci sada traže moje saslušanje da me osude za ratni zločin kao da sam ja s vojskom u Sloveniju krenuo samovoljno. Kao vojnik profesionalac isključivo sam i u tom slučaju samo izvršavao naređenje tadašnjeg Predsjedništva SFRJ, kojemu je potpredsjednik bio Stjepan Mesić, bivši hrvatski predsjednik. Odgovorno tvrdim da u Sloveniji nisam počinio nikakav ratni zločin, a logikom kojom se vode, Slovenci bi na odgovornost mogli pozvati i Mesića - zaključio je Trifunović, pokazujući mi dvije knjige koje je napisao tijekom tamnovanja u zloglasnom i surovom zatvoru u Požarevcu te u vojnom zatvoru u Beogradu.
Knjige „Neću milost“ i „Buđenje savjesti“ posvetio je djeci Nadi i Željku, koji žive u Hrvatskoj, te unucima Bojanu i Dariju.
General Trifunović u međuvremenu je u Jugoslaviji zbog velikih zdravstvenih problema pomilovan i oslobođen od izdržavanja zatvorske kazne, ali presuda mu nije ukinuta. Živi kao građanin drugog reda, bez prava na stan i s drastično smanjenom vojnom mirovinom kojom, kako kaže, jedva preživljava u kućnom zatvoru. Ograničena mu je i sloboda kretanja, a njegova supruga Milka bila je prisiljena otići u Njemačku gdje je zarađivala kako bi njena obitelj preživjela.
- Zbog mene su trpjela i dandanas trpe moja djeca u Hrvatskoj. Godine 1991. kći Nada i sin Željko ostali su bez posla.
General Trifunović tvrdi kako mu je jedini cilj bio spasiti živote golobradih vojnika koji nisu bili prošli niti redovnu obuku, te Varaždin od većih razaranja. Kada su iz Varaždina stigli u Beograd, Trifunovića je general Jevrem Cokić pitao – zašto su došli.
- Kada sam mu odgovorio da sam doveo žive ljude, rekao mi je: „Nama ne trebaju živi, nego mrtvi heroji. Trebao si s njima ostati tamo, boriti se do kraja i izginuti ako je bilo potrebno.
- Osim njega, na Vojnom sudu u Beogradu najviše su me teretili generali Andrija Rašeta i Momčilo Perišić. Rašeta je na jedno suđenje donio hrpu hrvatskoga tiska gdje se pisalo o mojem slučaju i predaji varaždinskoga garnizona. Izjavio je sudu da sam ja sa 220 vojnika mogao dva mjeseca tuči po Varaždinu i razarati ga. Nije me poštedio ni general Momčilo Perišić koji je tijekom mog suđenja u Beogradu postao načelnik Generalštaba Vojske Jugoslavije pa je imao još veću moć. Izjavio je kako je mjesec dana u torbi nosio bombu da bi je bacio na izdajicu, odnosno na mene, ako me negdje sretne. Sada je isti taj i takav Perišić potpredsjednik srbijanske Vlade „(na tom položaju bio je dok smo vodili ovaj razgovor , op.p.) , ispričao je Vlado Trifunović.
General smatra da jednostavno nije kao čovjek odgovarao tadašnjim političkim i vojnim oligarhijama koje su željele ubojstva i zločine.
– Nisam se u taj plan uklopio. Bio sam profesionalac, a ne osvajač, zločinac i pljačkaš. Beogradu bi odgovaralo da sam sa svojom vojskom bio likvidiran u Varaždinu, zato su nas i prepustili na milost i nemilost u najtežim trenucima. Nekome je u Varaždinu očito trebala Čelekula. Voljan sam stoga doći pred hrvatski sud na ponovljeno suđenje, ali pod uvjetom da ono bude korektno kako bih konačno skinuo sa sebe ljagu ratnog zločinca. Osim spomenutih svjedoka, sud se u moju nevinost može lako uvjeriti i na temelju više citata iz knjige „Kako sam rušio Jugoslaviju“ bivšeg hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića. On vrlo dobro zna da ja nisam naredio granatiranje za koje sam u Hrvatskoj osuđen. Osim toga, prisluškivanjem obavještajne grupe Labrador hrvatska strana također raspolaže spoznajom da sam nevin - zaključio je general Vlado Trifunović.
Dobro se i sjeća svih pojedinosti onoga dana 1991. godine kad je s vojskom napuštao Varaždin:
– Glavnu ulogu u pregovaranju sa mnom o mirnom izvlačenju vojske iz Varaždina imali su Radimir Čačić, bivši župan Varaždinske županije, te Čedomil Cesarec, tadašnji predsjednik Kriznog štaba u Varaždinu, a uz to Čačić je u pregovorima bio najzaslužniji da se sve završilo bez većih razaranja Varaždina i bez više žrtava! U izvlačenju JNA iz Varaždina njih dvojica bili su moji taoci sve do Š ida. Tamo smo se pozdravili, a potom je svatko otišao na svoju stranu. Čuo sam da su oni voljni svjedočiti na hrvatskom sudu u moju korist jer znaju da sam postupio prema vojničkom kodeksu. Zahvalan sam im, ali čini se da vaše pravosuđe baš i ne prihvaća njihovo svjedočenje. Naime, već mi je da puta, 1995. i 1997. godine, odbacilo zahtjeve za ponavljanje sudskog postupka, koje sam s odvjetnikom Brankom Stanićem poslao varaždinskom Županijskom sudu.
TKO JE JOŠ U RH I SRJ OSUčEN ZBOG „SLUČAJA VARAŽDIN“?
Zapovjednik varaždinske vojarne „Jalkovečke žrtve“ Vladimir Davidović, u Hrvatskoj je osuđen za ratni zločin na deset godina zatvora, a u Jugoslaviji za izdaju na godinu i pol. No, Davidović je u jugoslavenskom zatvoru izdržao samo dva mjeseca jer se kao srpski dobrovoljac javio i otišao ratovati u Knin, odakle se tijekom akcije Oluja vratio u Beograd. Time se iskupio, pa je u međuvremenu dobio čin pukovnika, a za zasluge u ratovanju u Kninu nagrađen je visokom dužnošću u Vojsci Jugoslavije. Kako sam tijekom posjete Trifunoviću u Beogradu saznao, Davidović je i kandidat za dobivanje čina generala – „ zbog svojih zasluga u ratu u Hrvatskoj“.
On, naravno, ne traži obnovu sudskog postupka u Hrvatskoj.
Pukovnik u mirovini Sreten Raduški osuđen je u Jugoslaviji na sedam godina zatvora, a pukovnik Berislav Popov osuđen je kao ratni zločinac u Hrvatskoj na 15 godina zatvora, a u Jugoslaviji za izdaju na šest godina. Nisam uspio s Popovom razgovarati tijekom boravka u Beogradu, jer je bio dežuran u smjeni. Nakon izdržane zatvorske kazne u Srbiji, sada radi kao čuvar jedne beogradske pošte.
Nastavlja se...
www.vzaktualno.hr/Mladen Genc
