Š trajk hrvatskih bolničkih liječnika koji traje već više od 40 dana i svakodnevno puni medijske prostore, od 18. rujna traje i u Općoj bolnici Varaždin. O tome kako on izgleda u praksi i hoće li kada prestane za sobom ostaviti pomutnju na štetu korisnika zdravstvenih usluga i samih djelatnika, razgovarali smo sa sanacijskim upraviteljem varaždinske bolnice Dubravkom Tršinskim koji nam je dao znanja da je štrajk u medicini tek deklarativne prirode i objasnio da stvari u Općoj bolnici Varaždin, unatoč štrajku njezinih djelatnika, za sada vrlo dobro funkcioniraju.
Osnovni problem zbog kojeg se ušlo u štrajk je način plaćanja dežurstava i pripravnosti, a dodatni problemi zbog kojih se pregovara su novi način rješavanja dodataka na osnovnu plaću kroz kolektivni ugovor. Prema vašim saznanjima, nazire li se kraj ovom dugom štrajku?
- Š to se tiče temeljnog problema zbog kojeg se štrajka, osobno mislim da tu ne bi trebalo biti velikog problema oko dogovora između Ministarstva, Hrvatskog liječničkog sindikata i svih preostalih sindikata jer je jasno da je dežurstvo prekovremeni rad i da se tako tretira i u Europskoj uniji. Š to se tiče ostalih dodataka, pomalo mi je nerazumljivo da sve skupa tako dugo traje. Konsenzus je trebao biti postignut daleko prije i pregovori su trebali završiti. Očekivao sam da će još prošlog tjedna sve biti riješeno. Neke stvari su zakonski jasne, prema tome, o njima se ne treba mnogo pregovarati. Osobno mislim da bi ta priča tijekom ovog tjedna trebala završiti.
Kako zapravo u praksi izgleda štrajk u varaždinskoj bolnici? Naime, u ovom slučaju riječ je o ljudima kojima je potrebno adekvatno liječenje i sve ostale usluge zdravstvene zaštite. Ne mislite li da su građani vrlo uznemireni pri samom spomenu pojma štrajk bolnice? Zdravlje je, kao što znamo, ipak svima najvažnije...
- Kada je štrajk započeo on je bio zajednički štrajk sestrinskog i liječničkog sindikata, a sestrinski sindikat se zatim povukao i sada formalno radi. Š trajk je bio najavljen i donijeta su pravila obavljanja poslova za vrijeme dok on traje, a prema njima bolnice su se trebale organizirati za rad kao subotom i nedjeljom. Svi mi smo sjeli zajedno i porazgovarali o tome što dolazi. Bili smo svjesni toga da ukoliko će štrajk trajati nekoliko dana, moguće je organizirati službu koja će funkcionirati kao subotom i nedjeljom, ali ako on potraje nemoguće je na taj način pružati zdravstvenu zaštitu.
- U medicini postoje ne samo hitna i ona ne hitna stanja već razno razne gradacije između toga. Ono što je hitno treba se odraditi odmah i to je bilo neupitno, ali postoje i ona stanja koja pacijenta mogu dovesti u lošu poziciju pa smo zapravo sporazumno proširili djelatnosti za vrijeme štrajka. Dogovorili smo da se pedijatrija i sva zdravstvena zaštita djece odvijaju u potpunosti, a isto tako i psihijatrija, onkologija i kirurgija u velikom djelu. Zapravo smo sve odjele pojačali u hitnim ambulantama tako da su svi ti bolesnici koji su došli sve i obavili. Niti jedan odjel niti jedan dan nije bio baš potpuno blokiran. Znate da se rendgenska dijagnostika odvija 24 sata i da je vrlo zatrpana. Djelatnici su tamo bili svjesni da ukoliko će odbijati pacijente za koje procijene da nisu hitni, neće moći to nadoknaditi mjesecima. Išli su na varijantu da sve odrade, a da izdaju samo nalaze koji su patološki. Zapravo su bili otkazani samo neki pregledi i one apsolutno "hladne" operacije kod kojih je potpuno svejedno hoće li pacijent biti operiran odmah ili za mjesec dana.
Do odgoda pregleda i operacija je ipak došlo. Imate li neke konkretne brojke i podatke o svim tim odgodama?
- U OB Varaždin u normalnim okolnostima tjedno se obavi 2377 pregleda u ambulantama interne, kirurgije, očnog odjela, ortopedije, otorinolaringologije, psihijatrije, neurologije, urologije i anesteziologije koje su sada obuhvaćene odgodama. Ukupan broj odgođenih pacijenata u četverotjednom razdoblju je 3969, odnosno 992 tjedno. U operacionim salama kirurgije tjedno se u normalnim okolnostima odvija oko 80 operacija, dok je ukupan broj odgođenih operacija kroz mjesec dana bio 132, odnosno 33 tjedno. Kroz to vrijeme operirano je 252 pacijenata, odnosno 63 tjedno.
Dogovoreno je da svi odgođeni pacijenti idu na prioritetne liste, zar ne? Hoće li to profunkcionirati nakon prestanka štrajka? Gdje su najveće liste čekanja?
- Svi neobrađeni pacijenti bit će na posebnoj listi koja će se dodatno za njih otvoriti, a svi koji su naručeni, ne trebaju strahovati da će doći do pomaka, oni će biti obrađeni u svojim terminima. Čim štrajk prestane, svi pacijenti trebali bi biti obrađeni u najkraćem mogućem roku. Ne bi smjelo doći do nikakve pomutnje. Ljudi su se najviše bojali da ako je primjerice 100 pacijenata odbijeno da sa tada i sve pomiče za 100 mjesta, ali to nije tako, svi će imati svoje termine i postojeće liste se neće ugroziti. Najveće liste čekanja su u kirurškom djelu za operacije kukova i koljena, i naravno kao i drugdje, za očne leće. Dosta je problema na citologiji za papa nalaze koje se čeka po par mjeseci, iako sve što sumnjivo ide odmah u obradu. U ambulantom pogonu i dijagnostici mislim da smo za sada jako dobri.
Niste nikada pomislili da bi štrajk nekome ipak mogao ugroziti život?
- Ne, upravo zato smo posložili neke stvari i organizirali posao po odjelima. Znalo se koji čovjek mora što voditi i zaista nismo prepustili da se nešto loše dogodi. Problem postoji i treba ga riješiti ali sasvim sigurno ga nećemo riješiti ako se u tom vremenu dogodi neko zlo. Š trajk u medicini je više deklarativne prirode. Željezničku prugu možete zatvoriti ali bolnicu ne.
Kako se liječnicima plaćaju dani provedeni u štrajku?
- Prošli mjesec je plaća bila normalna, upravo zbog činjenice da će se to odraditi u prekovremenim satima. Dogovoreno je da neće biti godišnjih odmora dok se ne obrade odgođeni pacijenti. Ako će netko odbiti da radi više nego što je uobičajeno, taj za vrijeme štrajka neće dobiti plaću.
Recite, koliko se se danas općenito cijeni liječnička struka? Pamte li liječnici neke sretnije dane?
- Cijeni se jako malo, nekada nije bilo tako. Ponekad su za to krivi i sami liječnici zbog načina u svojoj komunikaciji sa pacijentima, ali vjerujte, žestoko su opterećeni a rijetko se čuje nešto dobro o njima. Desetak, dvadesetak pritužbi diže se na visoke grane, a sve ono dobro što se napravi kao vijest ne vrijedi. Osobno mislim da bi u ovim depresivnim vremenima u kojima se nalazimo, trebalo biti više prostora za sve ono dobro što se radi u medicini. Nikada mi nije bilo teško doći u bilo koje doba dana ili noći zbog nekog pacijenta u bolnicu i nikada za to nisam tražio da me se prekovremeno plati. I kirurzi puno puta ostaju duže i obilaze svoje pacijente kada nisu u službi.
- Nismo baš tako bešćutna kasta kako se to čini i nije nam svejedno što se sa pacijentima zbiva. Sve loše je atraktivno, a sve dobro nije, a to zapravo dovodi do degradacije liječničkog kadra. Liječnik specijalista u bolnici po godinama trajanja svog obrazovanja ima završena dva fakulteta, a to je dugačak period života proveden u edukaciji. Osim toga, odgovornost je ogromna jer nije lako imati sudbinu čovjeka u svojim rukama, počevši od onih za koje znate da im ne možete pomoći ali isto tako znate da ste im i zadnje svjetlo. Svaki dan se takve stvari dešavaju i to su ogromni stresovi. Ljudi liječnike često sude po hodanju u hodniku u bijelom mantilu ali rad liječnika odvija se negdje drugdje i puno je stresniji nego što izgleda. Ne mislim da liječnike treba glorificirati ali ako ništa drugo neka se prestane pljuvati po njima.
Za kraj, kakvo je općenito stanje u Općoj bolnici Varaždin izvan štrajka? Znamo da nije sjajno, ali da li vi kao sanacijski upravitelj vidite neke bolja financijska vremena? Pripremni dio u sanaciji je napravljen, što dalje?
- U procesu saniranja bolnice napravljen je ogroman analitički posao. Mnogo toga se odradilo i iz svih mogućih kutova napravljena je analitika poslovanja i vrlo realan sanacijski plan ali ono što kasni u cijeloj priči je master plan, odnosno, treba posložiti sustav. Činjenica je da Hrvatska mora imati svoju mrežu zdravstvenih ustanova jer mi sada imamo rasprostranjenost ali ne i povezanost zdravstvenih ustanova. Isto tako, kategorizacija bolnica ne znači ništa ako to ne mijenja ništa u sustavu. Razgovarali smo na ovom području o funkcionalnom povezivanju, konkretno riječ je o nama i čakovečkoj i koprivničkoj bolnici; možda bi bolja varijanta bila da je recimo sofisticirana oprema za rad na jednom punktu a ne na sva tri punkta, a da se mi kadrovski razmijenjujemo. Suludo je imati sofisticiranu opremu i koristiti je jednom ili dva puta u tjednu. Na taj način moguće su ogromne uštede.
- Definitivno se treba riješiti sustav, a ako se već ide na neku regionalizaciju onda se i limiti bolnica trebaju riješiti kako treba. O tome se dugo govori ali se još ništa nije riješilo, osim što su se limiti smanjili. Limit varaždinske bolnice prije tri godine je bio 17 milijuna kuna, prošle godine 15 milijuna kuna, sada je pao na 14 milijuna a do kraja godine pasti će na 12,5 milijuna kuna. Mi u ovim uvjetima definitivno ne možemo funkcionirati i naravno da tada dugovi rastu. Slična je situacija i u ostalim bolnicama. Stojim kod toga da za dodjelu limita trebaju postojati jasni pokazatelji.
- Postoje mnoge stvari koje se normativno trebaju riješiti da bi se napravio sljedeći korak i dobio financijski efekt. Imamo problem ogromnog dupliranja pretraga što nije problem kada se radi o nekoliko osoba ali ako 20 tisuća ljudi prolazi kroz bolnicu, tada se toga nakupi. Ima mnogo elemanata gdje se može primijeniti racionalizacija i napraviti ušteda, a niz malih ušteda zapravo donosi jednu kvalitetnu uštedu. Početkom sljedeće godine mogli bi imati oko 1,4 milijuna kuna manje izdataka, ali jedan od temeljnih preduvjeta je da se zaista napravi jedan master plan koji bi općenito bio osnovica svega.
Piše: Tanja Miličić Cepernić
www.vzaktualno.hr