Sezona košarke na otvorenom s vremenskim uvjetima bliži se kraju, pa ju već možemo zaključiti s jednom poraznom činjenicom. Š kolska ili kvartovska košarkaška igrališta, u bilo kojem gradu, većim dijelom dana su izvan školske nastave zjapila prazna.
Rijetko se "hakla", a da bi nekako odgovorili na to pitanje zašto je tako, odmaknimo se od prozaičnog objašnjenja kako je za to kriv novi način života uz elektroniku. Ako se priklonimo takvom odgovoru, zašto ti sportski tereni ožive navečer, a zaključujemo po praznim plastičnim čašama i različitom ambalažom od jela i pića, što nam ukazuje da se na njima okupljaju mladi ipak željni druženja.
Stvar je u kontinuitetu. Krenimo od ove teze i razmislimo jesmo li na tim igralištima vidjeli djevojčice ili dječake od 6 ili 7 godina? Vrlo rijetko.
Nismo pomislili da dobar dio krivnje možda leži u 305 centimetara. To je zapravo visina na koju je postavljen košarkaški koš. Zamislite još ispod koša djevojčicu ili dječaka visoke 120 ili 125 centimetara, a iznad njih koš na, za njih, planinskoj visini. Upravo je ta razdaljina do čarobnog obruča nemotivirajuća prepreka za ovu našu djecu, usto još i krhke konstitucije, koja ih, u nemoći da ubace loptu raspamećuje gotovo do suza.
Svi koji misle drukčije trebaju doživjeti uzdahe nemoći tih predivnih petogodišnjih i nešto starijih klinaca koji iz petnih žila podižu košarkašku loptu iznad glave pokušavajući ju baciti do koša.
Jedanput, dvaput, možda još koji put. Tada dječji bijes ili apatija zamijeni nemoć. I kod djeteta i kod roditelja, većinom očeva, koji sa žaljenjem konstatiraju kako njihova djevojčica ili dječak ne žele više dolaziti na košarkaško igralište.
Okreću se nekoj drugoj igri, a mi se pitamo zašto nam je košarka u padu.
Jesu li tvorci sportskih haklerskih igrališta ikad razmišljali od koje godine kroz igru počinje motivacija za učenje košarkaške vještine, pa da uz one „normalne“ postave i nešto niže koševe. Za one najmlađe kojima su partneri u igri još najčešće roditelji. Tada košarkaška igrališta u školskim dvorištima, ili ona rijetka kvartovska, ne bi bila više prazna nego puna.
Onda opet dolazimo do bolne istine da je sve manje mladih koji haklaju pod koševima. I do teze da nema kontinuiteta igranja košarke od najmlađih dana, kao recimo u nogometu, ipak najpopularnijem sportu ponajviše zbog svoje dostupnosti.
Ili, zašto nema masovnijeg bavljenja djece košarkom, iz čijeg bi se zadovoljstva na kraju iznjedrila i kvaliteta.
U trgovinama postoje košarkaške lopte različitih veličina za različite uzraste, postoje tenisice svih veličina, dres za pojedini uzrast. U vrtićima su prilagođeni namještaj, te druga oprema i rekviziti, bicikli… Nadalje, postoji želja, volja kod djece i kod roditelja, da bi ispod nepremostive prepreke, koša na visini od 305 cm, uslijedilo razočarenje. Konstatacija: moja kćer ili sin ne mogu baciti loptu do koša i epizoda s odlaskom na košarkaško igralište brzo završava.
Usporedimo to s igrom odraslog košarkaša od recimo 180 ili 190 centimetara, da ne spominjemo one visoke preko dva metra i njihova zakucavanja u kojima uživamo. Sigurno i oni uživaju u svojoj vještini ubacivanja u koš.
No, bi li oni, ali i mi gledajući ih, uživali da im je koš na visni proporcionalnoj za malog košarkaša visokog samo 120 cm. Sigurno ne bi, jer bi u tom slučaju, prema analogiji, za košarkaški ipak ne visokog igrača od 180 centimetara koš trebao biti na visini od 450 centimetara. Bi li on tada uživao u košarci, bi li mogli gledati (nad)majstorije onih najboljih iz NBA.
Zato bi trebalo najmlađima omogućiti da uživaju u pogađanju koša, umjesto da se muče dosegnuti visinu. Predlažemo stoga da se s prvim toplim danima poslije zime na školskim i kvartovskim sportskim terenima postave niži koševi. Mogli bi se postaviti i na dječjim igralištima, kao prava motivacija među vršnjacima.
www.vzaktualno.hr/Nedjeljko Krčar
