Tri godine srama, nelagode, očaja i ne znam više čega, prošlo je od kad je ponos Varaždina izbačen iz Prve HNL. Teško smo svi to skupa proživljavali, pa čak i oni koji su sa figom u džepu to jedva dočekali. I njima je bilo žao jer, kako sam jednom davno napisao, izgubili su „dragu igračku“ kojom su se „igrali“ svakog vikenda.
Varteks je bio i ostao simbol ovog grada. I ne samo sportski, nogometni. Oko njega su se lomila koplja, oko njega se svađalo, za njim se čeznulo. U pozitivnom i negativnom smislu. Za njim su „trčali“ jer se u njemu vrtjela ogromna lova, svatko mu se htio „dodvoriti“, a oni koji su ga vodili, koliko ga god voljeli, lagano su ga uništavali.
Ne treba biti pametan i shvatiti da je pad Varteksa počeo pogibijom Anđelka Herjavca.
Poslije njega dolazili su i odlazili mnogi predsjednici, ali niti jedan mu nije bio ni do koljena. Svi su samo gomilali dugove, a kada bi vidjeli da izlaska nema odlazili bi sve dok se klub nije potpuno slomio.
S druge strane razočarani najvjerniji navijači, ne mislim tu na radikalnu struju WS-a, okrenuli su se sami sebi, osnovali svoj Varteks i to iz čistog protesta, inata i želje da dokažu „onima“ kako mogu biti bolji od njih koji su ga godinama uništavali.
Krenuli su odlično. Već u drugoj godini osnutka uspjeli su se iz pete probiti u četvrtu ligu i to bez ičije pomoći. Ali, opet onaj ali, kada su saznali da je Varaždin (bivši Varteks) dekretom ubačen u 3. ligu sve su im lađe potonule. Kao da je nestalo onog početnog entuzijazma. Ipak Jurica Belcar, Nikola Starčević, Riki Kahlina, Nikola Š trlek i ostali pokazali su upornost, želju, ljubav za Varteksom, okrenuli su „ploču“ i opet krenuli od početka. Puno igrača ih je ostavilo, ali oni su ubacili klince iz svoje kvalitetne škole i opet sanjaju svoj san o novom, velikom Varteksu koji će jednog dana ipak ugostiti Dinamo, Hajduk, Rijeku.
Mnogi im spočitavaju da su „selski klub“, sa seoskim manirima, ali ne znaju zapravo da su to sve gradski dečki,obrazovani, situirani, obiteljski ljudi.
Dva kilometra dalje, u Zagrebačkoj 94, agonija i dalje traje. Potrošile su se tri godine, rekli bi Dalmatinci, „u ništa“. Čekalo se „Godota“, sada se čeka odgovor vjerovnika koje baš briga za dionice i za zaključiti je da će taj klub završiti u stečaju.. Žalosno, ali vrlo vjerojatno.
No neću biti zli prorok. I što će onda biti s nogometom u Varaždinu? Hoće li nadležne „institucije“ shvatiti da se u Jalkovcu ipak pošteno radi, da tamo nema dugova, repova, muljanja i osobnih interesa koji se projiciraju kroz nogomet.
Daleko su ti dečki od Prve lige, ali zašto ne? Podršku medija, doduše stidljivu, imaju, ali gospodarstvenici ih još uvijek ignoriraju i doživljavaju kao neozbiljnu djecu, kao „vjetropire“, koji se igraju nogometa, a za njih je nogomet ozbiljna stvar i ozbiljan biznis i dobro znaju da ako ih se počne favorizirati da „oni“tamo pristupa neće imati. Zato je teško vjerovati da ćemo nekakav nogomet u Varaždinu tako skoro gledati.
Varaždinci se polako, i nekako skeptično, okreću rukometu, jer uz Dravu raste velik projekt, ali ni on neće daleko dogurati pojavi li se opet onaj prokleti varaždinski jal. No to je već priča za neku drugu priliku.
www.vzaktualno.hr
