U varaždinskom HNK u petak, 29. ožujka igra intrigantna predstava 'Posljedice' koja progovara o posljedicama koje na ženama ostavlja nasilje, a proces je temeljen na dokumentarnim materijalima, osobnim svjedočanstvima i stvarnim iskustvima. Želeći izbjeći šokantnost, viktimizaciju i patetiku, koji uobičajeno prate priče o nasilju, ova predstava inzistira na prikazivanju kompleksnosti i slojevitosti čimbenika koji 'rađaju' razne oblike nasilja u društvu - od verbalnog, psihičkog, seksualnog i fizičkog, do obiteljskog, ratnog i institucionalnog. Potaknuti problematikom koju propitkuje spomenuta predstava, a to je ujedno i naša stvarnost i svakodnevica pred kojoj nerijetko zatvaramo oči, praveći se da nas se to ne tiče, odlučili smo popričati s autorom Romanom Nikolićem.
Uspješan ste mladi glumac i redatelj koji u svojim djelima, na kazališnim djelima propitkuje položaj marginaliziranih, obespravljenih i viktimiziranih društvenih skupina. Takva je i predstava 'Posljedice' koja uskoro igra u varaždinskom HNK. Od kuda ideja i potreba za propitkivanjem i bavljenjem ovom tematikom i problematikom? Što nastojite postići svojim predstavama koje se bave spomenutom problematikom?
-Smatrao sam da takav sadržaj nije dovoljno zastupljen na kazališnoj sceni. Arterarij je nastao s ciljem da ljude koji sudjeluju u našim projektima osim što slušamo , zaista i čujemo. Sagledamo njihovu stranu priče i ponudimo im slobodu u smislu umjetničkog izričaja. Također, nismo željeli direktno upirati prstom u nikoga, već izložiti stvarne probleme koje muče određenu skupinu ljudi ili pojedinca kroz pretvorbu u kazališni čin. Svakodnevno svjedočimo raznim oblicima nasilja od kojih okrećemo glavu zbog svoje nesigurnosti, nezrelosti ili nezainteresiranosti pravdajući se da to nije naš problem. Upravo to tada postane naš problem. Tada nasilje postaje kolektivno. Ovo je bio trenutak u kojem sam ja u svom području djelovanja mogao pokušati nešto učiniti i poručiti. I bez obzira na to što se radi o malenoj predstavi s ruba nezavisne kulturne scene mislim da postavlja velika pitanja. Prvenstveno nama samima.
Kakva je situacija u hrvatskom društvu po pitanju odnosa prema marginaliziranim skupinama? Romima, migrantima, zlostavljanim ženama i sl.?
-Radeći na projektima s ljudima koji pripadaju određenoj marginaliziranoj skupini znam isključivo njihova privatna iskustva. Svaki od njih je sa sobom u projekt donio vlastitu patnju i nezadovoljstvo u odnosu društva prema njima samima, ali i ogromnu želju da se takve slučajevi ne ponavljaju. Ako vas osoba romske nacionalnosti želi upitati nešto na cesti, a vaš odgovor je da nemate novaca, a pritom je osoba samo tražila smjer do adrese ureda gdje je išla na razgovor za posao ili vas netko naziva teroristom jer ste imigrant koji je pobjegao iz Bagdada da bi spasio život svoje malodobne djece i pokušao im osigurati bezbrižno i sigurno okruženje gdje neće strahovati da će dva puta dnevno eksplodirati automobil upravo u blizini njegovog djeteta, o situaciji u hrvatskom društvu procijenite sami. Uzimamo si za pravo komentirati nekoga, gledati ga površno, a da uopće nismo pokušali čuti što nam ta osoba ima za reći.
Gotovo svakodnevno u javnost izlaze slučajevi nasilja nad ženama u kojima, dobrim djelom, zlostavljač na kraju priče ostane nekažnjen ili je kazna vrlo blaga....Kako to komentirate?
-Čitajući članke u medijima ili presude vezane uz počinjenje kaznenog djela nasilja u obitelji dok smo radili na ovom projektu statistike su bile poražavajuće. Viktimizacija žrtve u našem društvu je također jedan od problema kojim smo se bavili u predstavi, a samim tim i komentarima na bilo kojoj društvenoj platformi ili portalu koji sugeriraju da je upravo žrtva ta koja je kriva za svoju situaciju što naprosto nije točno. Upravo radi tog straha velik broj žena se boji prijaviti zlostavljača. Mislim da strah ne smije biti opravdanje. Smatram da živimo u neadekvatnom i nefunkcionalnom pravnom sustavu koji ne osigurava odgovarajući društveno-pravni okvir i infrastrukturu za suzbijanje problema nasilja nad ženama. To su pitanja kojim bi se trebale baviti institucije.
Ima li u tome ulogu patrijahalno društvo kojem pripadamo?
-Apsolutno, svakodnevno svjedočimo različitim komentarima o tome kako žena mora biti požrtvovna svome mužu. Iako mislim da se ta dominacija koja se uvukla u društvenu normu polako mijenja, mislim da se ne mijenja dovoljno da bi se dogodila kolektivna promjena u odnosu na to. Nedopustivo je da su žene još uvijek nejednako plaćene za isti posao kao i muškarci. Svi moramo biti i stremiti toj promijeni. Također nepravedna raspodjela rada u kućanstvu, gdje je još uvijek “normalno“ i “logično“ da muškarac mijenja žarulje, a žena pere podove, kao što smo i naveli u najavi za ovu predstavu dovodi do rješenja jednadžbe društvene odgovornosti iza koje stoje uništeni životi beskonačnog broja žena.
Raste li učestalost nasilja u našem društvu ili dobivamo takav dojam zbog medijske pažnje?
-Mislim da je broj žrtava nasilja puno veći u odnosu na broj članaka o nasilju. Nažalost.
Jesmo li kao društvo, homofobni, netolerantni, zatvoreni?
-U svakom društvu postoje pojedinci koji diskriminiraju i oni koji se bore protiv diskriminacije. Odgovor na ovo pitanje bi dao u formi citata moje drage prijateljice i kolegice Sindirele Bobarić koji glasi: 'Svaki put kada ideš nekoga osuditi, bez ikakvih saznanja o toj osobi, stavi se u cipele te osobe i upoznaj tu osobu prvo. Tek onda je osudi. Bez obzira tko je, što je, što ima na sebi, koje je vjeroispovijesti, seksualne orijentacije i nacionalnosti. Jednostavno pokušaj svaku osobu gledati kao pojedinca. Nećeš napraviti dobro za cijelu Hrvatsku ili za cijeli svijet, ali ćeš napraviti dobro za sebe. Počet ćeš manje mrziti ljude!'
FOTO: Željko Tutnjević
M.Horvat/www.vzaktualno.hr
