Iako ćemo se svi tješiti kako je to samo sport i kako ne treba u svemu tome gledati onu
drugu "stranu", poraz od Srbije itekako peče. Još kada su domaćini sami sebi (ili nama?) na
kraju pustili Marš na Drinu, steglo nas je u grlu…
Nismo bili pravi, nismo odigrali kako znamo, a znamo sigurno puno bolje, nismo izdržali
pritisak, dali smo Srbima da se razmašu (Staniću), publika nas je pojela i upali smo u mlin iz
kojeg se nismo više mogli izvući.
Goluži je bilo jako teško, vidjelo se to dobro, rekao je kako mu je žao što nismo dali sve
od sebe. I zaista, ostao je taj dojam i poslije utakmice. Cijelo drugo poluvrijeme zabili smo
samo osam golova, a s takvom realizacijom drugo nismo mogli niti očekivati. Samo je "mali"
Kopljar imao muda, samo je on zabijao. S druge strane opet je puklo na relaciji Goluža-Balić,
što nam je na televiziji zorno prikazao srpski režiser. Nije prvi puta.
Bilo kako bilo, priznali mi to sebi ili ne, bez obzira što spadamo u sam vrh europskog i
svjetskog rukometa, postali smo gubitnička nacija. Nisam neki pedantni i statistikama skloni
novinar, ali ovo je već ne znam koje izgubljeno polufinale europskog prvenstva. Postali smo
gubitnici poput NIzozemaca u nogometu. Zašto? Ne znam, očito nam je sudbina takva.
Progutat ćemo i taj gadan poraz, okrenuti se novom okršaju sa Š panjolcima i pokušati doći do
utješne bronce. Svaka medalja na ovako izjednačenom prvenstvu je dobra. Samo ne drvena.
www.vzaktualno.hr