U vidu natječaja na kojemu mogu sudjelovati svi koji pišu hrvatskim jezikom, bez obzira na to gdje žive, Hrvatsko kulturno-umjetničko-prosvjetno društvo „Stanislav Preprek“ iz Novog Sada već 13 godina organizira pjesničku manifestaciju „Preprekovo proljeće“.
Manifestacija je, kao i Društvo, nazvana po hrvatskom književniku, prevoditelju, skladatelju, zborovođi, pedagogu i knjižničaru iz Vojvodine Stanislavu Prepreku (1900. – 1982.).
Ove je godine prvu nagradu dobio varaždinski književnik Denis Peričić za pjesmu „Kada preostala je samo strava“. Druga nagrada pripala je Antunu Kovaču iz Sombora, a treća Ivanu Gaćini iz Zadra.
Članovi žirija bili su dr. sc. Dragana V. Todoreskov, književna povjesničarka i kritičarka (predsjednica), Franjo Nagulov, književnik i književni kritičar iz Vinkovaca, te Ana Marija Kaluđerović, voditeljica Književnog kluba Društva. U obrazloženju su istaknuli:
„Prvonagrađeni je tekst znalački realizirani sonet 'Kada preostala je samo strava' koji potpisuje Denis Peričić. Znalački realizirani sonet podrazumijeva, dakako, zadovoljenje svih recepcijskih premisa koje su, u odnosu na dani tip pjesme, vrlo stroge. U pjesmi se lirsko ja pita o visokim dometima navedene forme, ali i o svrsi poezije i ljepote u svijetu nakon Auschwitza, te vješto spaja potragu za adekvatnim lirskim izričajem s aktualnim problemima, uz visok stupanj ironijskoga otklona od zbilje.“
Autor pak navodi da mu je ovo jedna od najdražih nagrada upravo zato što dolazi od predstavnika i suradnika hrvatske nacionalne manjine u Vojvodini, koji u krajnje nepovoljnim okolnostima marljivo njeguju hrvatsku baštinu. Pjesma je nastala pod dojmom pandemije i zagrebačkog potresa.
Dodajmo da je Denis Peričić 2016. godine osvojio i prvu nagradu na „Preprekovoj jeseni“, natječajnoj manifestaciji za najbolje kratke priče. Tada je prisustvovao i svečanoj dodjeli u Novom Sadu. Nažalost, ove godine, zbog epidemiološke situacije, održavanje dodjele posve je neizvjesno.
Kada preostala je samo strava
Sonetna je forma zahtjevna, teška:
jedan je bio Francesco Petrarca;
obijesna je sonetna vrteška,
razmišljam pred konjima Svetog Marka.
Još su bješnji trenuci nam sadašnji
– sustigla nas, eto, pošast razna –
premda bili su i mnogi davnašnji,
no Venecija ne bijaše prazna.
Čemu pjesma? A čemu i ljepota?
Adorno će se zgađen zapitati
nakon Auschwitza i sličnih strahota.1
Sada možemo tek slijepo skitati,
kada preostala je samo strava:
bolest, potres i zagađena Sava.
1 Nach Auschwitz ein Gedicht zu schreiben, ist barbarisch. („Barbarski je pisati pjesme nakon Auschwitza.“); Theodor W. Adorno, njemački filozof (1903. – 1969.).
vzaktualno.hr