Pitamo se zašto mladi medicinari masovno iseljavaju, pa čak i razmišljaju o promjeni zanimanja i to nakon godina i godina truda uloženog u obrazovanje i mukom stečene diplome. Što država čini dok nam budućnost odlazi? Tko će nas jednog dana liječiti i ne bi li profesori i liječnici, odnosno medicinske sestre trebali biti stup svakog društva?
Bez kvalitetnog obrazovanja nema mladih, školovanih i sposobnih ljudi koji će jednog dana voditi društvo i državu u nekom boljem smjeru, dok bez medicinskih djelatnika nemamo ono najvažnije – zdravlje.
Kao da situacija u hrvatskom zdravstvenom sustavu nije bila dovoljno alarmantna, kao šlag na tortu stigla je i pandemija s kojom se hrvatski i svjetski zdravstveni i bolnički sustavi bore već dvije godine, a dok su liječnici i medicinske sestre na rubu snaga mnogi i dalje ne vjeruju u postojanje te iste pandemije i ne poštujući mjere prave se kao da se oko njih ništa ne događa.
Iako je sve veći broj novozaraženih ipak potaknuo i veći interes za cijepljenjem, pitanje je kada će pandemija napokon stati, a situacija se vratiti na staro normalno.
No što je uopće staro normalno? Je li naš zdravstveni sustav ikada bio „normalan”? Što vrijede sav uloženi trud i ljubav (jer medicina nije zanimanje nego poziv) ako ti isti ljudi izgaraju od posla?
U kratkom razgovoru s mladom medicinskom sestrom, nazovimo ju Marina, iz prve smo ruke čuli s čime se sve ovi - kazat ćemo to slobodno – heroji suočavaju. S nepunih 30 godina Marina, zahvaljujući 12-satnim smjenama ima vene, iznemogla je i razmišlja o promjeni zanimanja unatoč tome što se trenutno dodatno školuje u svojoj struci, a razgovor zaključuje riječima: „Što mi vrijedi plaća koja ponekad zbog prekovremenih sati dosegne i 10 tisuća kuna ako će me posao uništiti?”
Je li to puno ili malo, ostavljamo vam da sami prosudite, a mi se pitamo kuda vodi manjak ljudi u jednom od najvažnijih sustava u bilo kojoj državi i pandemija koja ne jenjava te jesmo li kao društvo zakazali.
tklopotan / vzaktualno.hr
