Braća Meštrić iz Novog Marofa sudjelovali su u jednoj od najekstremniji utrka u Hrvatskoj, 24 sata Ivančice. Utrka se odvila krajem travnja počevši u petak u 19 sati i trajala sve do subote u isto vrijeme. U periodu od 24 sata pobjednik je bio onaj koji se najviše puta popeo i sišao s Ivančice, a to su i ove godine Josip i Matija Meštrić.
Ova dvojica vrhunskih sportaša pod svojim nogama imaju kilometre i kilometre, a u ovoj nesvakidašnjoj utrci ponovno su zasjali na vrhu postolja. S obzirom da je pobjednik samo jedan, u ovom slučaju to je bio Josip, važno je naznačiti da su obojica postigli isto vrijeme s impresivnih 17 uspona u 22 sata. A kako je izgledala njihova borba s planinom podijelili su s nama.
Za početak ukratko vaša sportska povijest? Postoji li osim planinarenja još neki sport koji prakticirate i jeste li član nekog kluba?
Iza nas je sad već poprilično duga sportska povijest. Započeli smo „klasično“ sa nogometom, a zatim se prebacili u brdski biciklizam. Tu smo nastupali za reprezentaciju na europskim i svjetskim prvenstvima diljem Hrvatske i susjednih zemalja. Od svojih početaka smo u istom klubu, Biciklistički klub Maraton Beciklin iz Novog Marofa koji nam pruža podršku već nekoliko godina. Oboje smo nekoliko puta osvajali naslove državnih prvaka u raznim biciklističkim disciplinama. Prošle smo se godine prebacili na ultra trail trčanje, odnosno planinsko trčanje po 50, 100 i više kilometara i tu nastavili dalje naš sportski put koji je, u ovoj disciplini, tek započeo.
17 uspona u 22 sata na Ivančicu zaista je impresivno, riječ je o zaista ekstremnim uvjetima, kakvi su dojmovi?
Zadovoljni smo prije svega rezultatom koji je bio i planiran od samog početka. Vremenski uvjeti su nas već treću godinu zaredom poslužili i to je ono što omogućuje da se svake godine rekord popravi. Ova nam je utrka jedna od najdražih, obzirom da je u našem kraju, specifičnog je karaktera i atmosfera je uvijek vrhunska pa se rado vraćamo iz godine u godinu. Ovo izdanje za nas je bilo posebno jer smo sad već ušli u broj uspona koji iziskuje dobru fizičku i psihičku spremu, pa je i pritisak bio nešto veći. Veseli nas podrška koju dobivamo kroz utrku od ostalih sudionika i organizatora, pa je i svaki uspon u neku ruku poticaj i motivacija za idući. Činjenica da smo u 22 sata ostvarili i više uspona nego prošle godine u svih 24, potvrda je dobre forme za koju je zaslužan i naš trener, Pavle Kruljac, i to nas najviše veseli zbog nadolazećih utrka!
Je li bilo kakvih prepreka putem, ozljeda, manjka energije, motivacije?
Možemo reći da je sve išlo glatko ove godine, nije bilo nekih ozbiljnijih kriza, osim klasičnog umora tijekom noći, ali već smo se na to navikli. Na ovakvim je utrkama najvažnije unositi dovoljnu količinu i tekućine, ali i hrane. Nama su u tome puno pomagale cure u šatoru, Glorija i Ema na čemu im se ovim putem zahvaljujemo! Kada se ide na rekord onda je svaka minuta bitna, pa nam najviše znači takva podrška u organizaciji. Motivacije nije nedostajalo jer uvijek je u glavi tih 17 uspona i novi rekord koji je sve bliže, pa na taj način sami sebe motiviramo. Bilo je nekoliko padova koji su sastavni dio ovog sporta, ali su na svu sreću prošli bez ozbiljnih posljedica.
Osim fizičke spreme bitna je i snažna glava u takvim pothvatima, o čemu ste razmišljali putem?
Fizička sprema je vrlo važna, ali psihička spremnost na ovakvim utrkama dolazi još više do izražaja. Radi se o velikom naporu koji traje iznimno dugo, pa se putem u glavi svašta odvija. Kako brat i ja uvijek na ovakvim utrkama idemo zajedno, malo nam je lakše jer možemo pričati kroz noć i tako se držati budnima, iako je i to već problem sam po sebi. Najviše razmišljamo o unosu tekućine i kalorija obzirom da je to dio na kojem moramo poraditi pa se ujedno i na to fokusiramo. Radimo kalkulacije vremena na usponu da vidimo jesmo li prebrzi ili prespori. Potrebno je pronaći neki ritam koji nam odgovara i toga se držati, pa dosta vremena provedemo analizirajući trenutni uspon. I naravno, pratimo konkurenciju i njihove uspone, da budemo u toku i mirno utrku privedemo kraju. Pokušavamo sami sebe „zabaviti“ da ne mislimo na napor, ali to je vrlo teško, pa razgovor s ostalim sudionicima „u hodu“ puno pomogne za razbijanje monotonije.
Odakle vam snage da se natjerate od negdje 10. uspona potegnuti još 7 puta?
Obzirom da smo već dugo u svijetu sporta, razvili smo i neku kompetitivnost, kako protiv drugih tako i prema nama samima. Zato si svake godine zacrtamo neki realan cilj koji nastojimo ispuniti. Volimo rušiti rekorde, bilo vremenski na stazi ili ovako po broju uspona jer nas to motivira za dalje. Kada utrku odradimo uspješno i ispunimo cilj, to nam je veliki poticaj za daljnje treniranje, koje nikada ne staje. 24 sata Ivančice je posebna utrka jer je nepredvidiva. Do 10. uspona sve može ići glatko, ali ako upadnete u krizu na idućem usponu, teško je doći k sebi, a ne izgubit puno vremena. Ove smo godine 10. uspon odradili već u 7 sati ujutro pa smo imali neku sigurnost da ćemo vremenski stići odraditi zacrtano, tako da smo tijekom dana uzimali veće pauze. Važno je postaviti realan cilj jer kada se on ispuni, osjećaj je odličan. Velik su faktor i ostali sudionici koji nas bodre kroz cijelu utrku i to nas gura naprijed.
Kako se uopće pripremiti za ovakav pothvat? Jeste li dane pred utrke posvetili intenzivnom treningu ili spavanju i odmoru da to uopće možete izdržati?
Za ovakav pothvat mi osobno nismo trenirali, jer je ipak ovo utrka za vlastiti „gušt“ i ne gledamo ju kao utrku, više kao avanturu. Nama se 24 sata Ivančice uklopio u trening koji ćemo iskoristiti za nadolazeće utrke, tako da su treninzi išli normalnim tokom. Dane pred utrku nismo imali značajniji odmor, treninga je bilo nešto manje vremenski, ali intenzitet se nije previše smanjio jer imamo druge, dugoročne ciljeve na kojima radimo. Ovakva utrka nije intenzivna u smislu brzine, što je suprotno od onoga na čemu mi kroz treninge radimo za naše utrke, tako da smo samo uklopili ovaj jedinstveni događaj u naš trening što je ispalo odlično. Tu najviše pomaže trener sa svojim savjetima i planom treninga, pa je na nama samo da pratimo i radimo iz dana u dan, tako da ovakvih rezultata ne nedostaje!
Iako je bilo zasigurno bolno, vjerujem da je osjećaj na kraju svega neopisiv?
Osjećaj je fantastičan svake godine. Obzirom da nam je ovo već treće izdanje na postolju, iznimno smo zadovoljni našim uspjehom. Najviše nas veseli pomicanje rekorda, ali i vrijeme za koje je rekord postignut, jer znamo da ima mjesta za još koji uspon! Podrška od strane sudionika, gledatelja i organizatora je svake godine sve bolja i to je velika motivacija za dalje. Kad se ispuni cilj onda se bolovi ni ne osjete previše, iako su uvijek prisutni. Jako smo sretni zbog našeg klupskog kolege Antuna Posavca koji je završio na 3. mjestu sa 16 uspona, što je fantastičan rezultat i to nas je kroz utrku također guralo dalje kako bi sva trojica bili na postolju, što se i ostvarilo.
Kuda se vaš avanturistički duh planira sljedeće uputiti?
Ovo nam je prva „ozbiljna“ godina u svijetu ultra trail trčanja, pa su ispred nas veliki projekti. Sredinom lipnja na rasporedu je utrka Mozart 100, u dužini od 105 kilometara koja prolazi planinama u okolici Salzburga. Nedvojbeno najveća utrka na kojoj ove godine sudjelujemo je Ultra Trail du Mont Blanc, najprestižnija utrka u trail trčanju koja će nam biti glavni fokus sezone. Utrka starta iz Francuske, te ide oko planinskog masiva Mont Blanc. Dužine je 170 kilometara sa 10.000 metara visinske razlike. Prolazi kroz Francusku, Italiju i Švicarsku i po mnogima je najveći događaj za trail trčanje u svijetu. Za utrku se potrebno kvalificirati putem prikupljanja bodova što smo napravili u prošloj sezoni, pa nam sad ostaje samo dobra priprema kako bi ovu utrku što uspješnije završili. Kroz ciklus treniranja uklopiti ćemo nekoliko „kraćih“ utrka od cca. 30 kilometara, ali glavni su nam fokus nešto duže utrke. Još uvijek smo dosta mladi za ovaj sport, pa moramo ići oprezno kako ne bi došlo do ozljeda jer vremena za utrke imamo, tako da se samo moramo posvetiti kvalitetnim treninzima.
Ni osvajanje najvišeg vrh svijeta ne čini se preteškim nakon ovakvog uspjeha, je li i to moguća opcija?
S nama se nikad ne zna! Možda jednog dana i to dođe na red. Volimo pomicati vlastite granice i istraživati nove prostore, posebno planine. Uvijek su nam govorili da nikad nemamo mira, pa tko zna gdje će nas taj nemir odvesti!
Podsjetimo, braća Meštrić u lanjskom izdanju utrke vrh su osvojili 16 puta te su ovogodišnjim izdanjem oborili vlastiti rekord. Veselimo se idućem izdanju i novim rekordima, jer sudeći po rezultatima samo im je nebo granica.
abrkic/vzaktualno.hr
