Josip Deglin iz Visokog mladić je koji je sa samo 15 godina zbog raka ostao bez ruke, a njegova priča zaista je inspirativna. Danas, deset godina kasnije Josip je pred završetkom jednog od najtežih studija u Hrvatskoj, zagrebačkog FER-a, a na bolest gleda kao na poticaj zahvaljujući kojem pomiče granice svojih mogućnosti. Svoju inspirativnu priču podijelio je s nama.
Josipu je s 15 godina dijagnosticiran osteosarkom, jedan od najtežih oblika raka kostiju koji se brzo širi. Tada je, prisjeća se, upisivao srednju Elektrostrojarsku školu u Varaždinu i bio dijete koje cijelu situaciju nije shvaćalo pretjerano ozbiljno.
-U jednom trenutku zaboljela me ruka nakon čega sam krenuo na pretrage, ultrazvuke i rendgene te su liječnici odmah shvatili da je riječ o nečem ozbiljnijem i rekli mi da moram na liječenje u Zagreb. Rezultate svih pretraga čekao sam oko tjedan dana. U to vrijeme sam već krenuo u prvi razred srednje škole, a onda su mi rekli kako će teći liječenje u narednih godinu dana – opisao nam je Josip.
Ozbiljnost situacije shvatio je tek kada je krenuo je liječenje u Zagreb. Tada mu je kroz glavu prošla slika njegovog sprovoda.
-To je bio prvi strah s kojim sam se suočio, ali je začas nestao jer su krenule pretrage. Kad su mi rekli da će liječenje trajati godinu dana, da će izvaditi taj dio kosti te da onda imam još nekoliko kemoterapija prihvatio sam to kao neku malo dulju gripu i govorio sam sebi: „Ok, izgurat ću to, znam koji mi je cilj i što radim” - rekao nam je Josip te dodao kako u tim trenucima nije ni imao previše vremena za razmišljanje.
Ipak, danas kada vraća film unazad, ni sam ne zna kako je sve to uspio proći. Veliku podršku, osim roditelja i obitelji pružalo mu je i bolničko osoblje zbog čijih se poticaja i stručnosti uvijek osjećao sigurno. Iako je prvotni plan bio zamijeniti zahvaćeni dio kosti, nakon šest kemoterapija uslijedio je šok. Tumor se proširio prema lopatici i mišićima zbog čega su liječnici smatrali da je amputacija ruke najbolje rješenje. Josip je nakon toga primio još 12 kemoterapija i sve ih uspio izgurati.
-Pošto sam bio dosta svestran, svašta sam radio, svirao gitaru, u tom trenutku kada su mi rekli da ću ostati bez ruke kroz glavu mi je prošlo kako će sada moj život izgledati, hoću li moći završiti srednju školu, hoću li biti ovisan o drugima, hoću li jednog dana moći imati svoju obitelj, kako će me ljudi prihvatiti... Tada mi se drugi put dogodio taj mini strah, no kako je trebalo donijeti odluku prvi put sam se nasmiješio i od onda se smijem. Rekao sam „ok, moramo sada donijeti odluku i ajmo vidjeti kako će to biti” - kazao nam je Josip kojem je u tim trenucima snagu davala i vjera.
Iako je u to vrijeme imao više tradicijski odnos prema vjeri, nakon što je sam sebi rekao da sve prepušta Božjoj volji osjetio je ogroman mir koji ga danas, deset godina kasnije i dalje nosi.
-Ničeg se ne bojim i već deset godina živim bez straha. Mogu probati tisuću stvari, usuditi se upisati FER i napraviti neke stvari za koje sam prije mislio da su možda previsoke i preteške za mene. Sada se vodim logikom „idem probati pa ću vidjeti” - opisuje nam ovaj hrabri mladić.
Na kraju prvog razreda srednje škole Josip je imao 999 opravdanih sati, a zahvaljujući profesorima i razrednici koji su mu izlazili u susret uspješno ga je završio polaganjem godišnjih ispita, nastavio daljnje školovanje i upisao zagrebački FER.
-Još u srednjoj školi meni je to sve bilo zanimljivo i mada bih odmah nakon završetka škole mogao pronaći dobar posao, s obzirom da mi škola nikada nije bila problem i da sam volio programirati, profesor mi je preporučio da upišem studij u Zagrebu. Iskreno, nisam ni znao što je FER i što me sve tamo čeka, ali odlučio sam da se idem dalje usavršavati u tom smjeru i probati koliko ću moći – govori Josip.
Iako priznaje da mu je prva godina bila itekako izazovna, bolest i sve što mu se dogodilo davalo mu je snagu i poticaj zbog čega je pomicao granice svojih mogućnosti i sam sebe istrenirao za život. Uz studij, Josip radi, piše diplomski, vodi zbor i aktivno je uključen u rad s mladima u pokretu Kursiljo.
-Mislim da me bolest nije uopće ograničila, nego mi samo otvorila vidike – riječi su kojima je zaključio svoju inspirativnu priču.
Foto: FB Josip Deglin
tklopotan / vzaktualno.hr
