Nekada su ulicama Beča i Budimpešte vukli tramvaje, a na međimurskim seoskih gospodarstvima pomagali u obavljanju svakodnevnih težačkih poslova. Bili su simbol marljivosti, upornosti i tihog inata običnog međimurskog čovjeka naviknutog na težak rad i podređeni položaj.
Riječ je o međimurskom konju ili međimurcu, hrvatskoj autohtonoj pasmini konja hladnokrvnog tipa. I dok je nekada bio široko rasprostranjen u jugozapadnoj Mađarskoj i istočnim dijelovima Slovenije, danas govorimo gotovo o endemskoj vrsti. U Međimurju populacija broji tek nekoliko desetaka grla, a međimurec je u jednom trenutku doveden gotovo do ruba izumiranja.
Pokrenute su brojne inicijative za njegovo očuvanje. No, uglavnom je sve ostalo na entuzijazmu nekolicine vlasnika ove predivne pasmine. Pomoć države u pravilu je izostala. Iako nitko to ne želi reći javno, ali uvijek je svu pažnju dobivala lipicanska pasmina koja u Lipiku ima i Državnu ergelu. Međimurski radni konj ostao je u drugom planu. 
I kad već država nije htjela, u priču se uključila Međimursku županija putem svoje Javne ustanove za zaštitu prirode. Na livadi u Žabniku, nedaleko Svetog Martina na Muri, osiguran je prostor na kojem su smještene ženke međimurskog konja, a svoj doprinos u očuvanju pasmine dala je i Udruga uzgajivača međimurskog konja „Međimurec”.
I svaki puta kada se nazirao novi početak, nešto se ispriječilo revitalizaciji brojnosti pasmine. Nedostatak, novca, interesa, pandemija koronavirusa… 
Ipak, zahvaljujući i dalje ponajprije entuzijazmu pojedinaca, međimurski konj obitava na nekoliko domaćinstava u Međimurju. Njihov broj raste i, barem zasad, ne prijeti najgori scenarij.
– U suradnji s Međimurskom županijom smo nabavili potrebnu opremu za nastavak uzgoja i reprodukcije. Sve to urodilo je plodom pa se možemo pohvaliti da unatrag nešto manje od godine dana imamo četiri nove ždrebadi. Dakle, polako, ali sigurno povećavamo broj grla međimurskog konja – rekao nam je Matija Ladić, predsjednik Udruge uzgajivača međimurskog konja „Međimurec”.
Međimurska županija i u ovoj godini prati potrebe Udruge pa je potpisom novog ugovora osiguran iznos od 12.000 eura koji će biti uloženi u revitalizaciju prostora u Žabniku. 
– Nabavit ćemo stvari potrebne za daljnji rad i prehraniti tri grla koja su u vlasništvu Udruge uzgajivača, a ne nalaze se u Žabniku već su na skrbi kod naših članova. Da bi prostor u Žabniku mogao u potpunosti zaživjeti potrebno je angažirati čovjeka koji će voditi brigu ponajprije o konjima. Teško je naći nekoga s odgovarajućim kvalifikacijama – objasnio je Ladić.
Naznake da bi se država mogla ozbiljnije uključiti u priču oko očuvanja pasmine i dalje se ne naziru. 
– U jednom tako velikom sustavu mi smo tek minorna stvar. Podršku imamo samo u vidu nacionalne potpore od 502 eura po grlu, dok uzgojni program provodi Ministarstvo poljoprivrede. Nastojimo osnovati uzgojno udruženje, ali treba razraditi detalje, a sve da bismo mogli i dalje voditi proces reprodukcije međimurskog konja. Jako puno stvari nam zapinje na administraciji, a mnogo toga bismo maknuli s leđa da postanemo uzgojno udruženje – zaključio je Ladić.
Foto: privatna arhiva rp/vzaktualno.hr
