U svijetu u kojem se opuštanje često svodi na skrolanje kroz tuđe živote, sve više ljudi traži drugačiji oblik predaha. Ne onaj koji dolazi s ekrana, nego onaj koji uključuje ruke, mirise i stvarni trenutak. I sve češće, taj predah počinje – u kuhinji.
Kuhanje, nekad percipirano kao obaveza, u 2026. godini sve više poprima ulogu novog self-carea. Ne zato što moramo, nego zato što želimo. Jer u vremenu ubrzanih notifikacija i stalne dostupnosti, upravo su jednostavne, ponavljajuće radnje one koje nas vraćaju sebi.
Kuhanje kao mini terapija
Rezanje povrća, miješanje u loncu, čekanje da voda zakipi – sve su to radnje koje ne traže multitasking. One nas prisiljavaju da budemo prisutni. I upravo zato djeluju umirujuće.
Psiholozi sve češće govore o vrijednosti tzv. mikro-rituala – malih, svakodnevnih aktivnosti koje pomažu smanjiti stres i vratiti osjećaj kontrole. Kuhanje je jedan od najprirodnijih takvih rituala. Ima početak, sredinu i kraj. Ima jasan rezultat. I daje osjećaj postignuća, bez pritiska.
Za razliku od skrolanja, koje rijetko ima točku završetka, kuhanje završava konkretnim obrokom. Ne uspoređujemo se, ne reagiramo, ne odgovaramo. Samo radimo – i dišemo.
Povratak jednostavnim radnjama
Zanimljivo je da ovaj trend ne dolazi iz nostalgije, nego iz potrebe. Ljudi ne traže povratak „starim vremenima“, nego ravnotežu. U digitalnom svijetu, analogne aktivnosti postaju luksuz.
Povrće je često prva točka tog povratka jednostavnosti. Pranje, guljenje, rezanje – to su radnje koje ne možemo ubrzati klikom. One imaju svoj ritam. I baš zato smiruju.
U tom kontekstu, sve više ljudi bira namirnice koje traže pripremu, a ne instant rješenja. Ne zato što su kompliciranije, nego zato što nude iskustvo – proces, a ne samo rezultat.
Hrana kao ritual, ne zadatak
Kuhanje kao self-care ne znači savršene recepte ni složena jela. Naprotiv. Radi se o tome da kuhanje ponovno postane vrijeme za sebe, a ne još jedna stavka na to-do listi.
Sezonsko povrće tu ima posebnu ulogu. Ono prirodno sužava izbor, ali ga čini smislenijim. Umjesto beskonačnih opcija, imamo nekoliko namirnica koje su „sada i ovdje“. To pojednostavljuje odluke i vraća fokus na okus i teksturu.
Zato nije slučajno da se sve češće govori o slow cooking filozofiji – ne kao gastro trendu, nego kao načinu brige o sebi.
Kad povrće potiče kuhanje, a ne brzinu
U tom prostoru nastaju i inicijative koje ne nude samo hranu, nego potiču drugačiji odnos prema njoj. Modeli poput Gruntek vrtova često se spominju u kontekstu povratka sezonalnosti i domaćem uzgoju, upravo zato što ne nude gotova rješenja, već sirovine koje traže pripremu – i time stvaraju prostor za ritual.
Takav pristup ne poručuje „pojedi brzo“, nego „uzmi vrijeme“. I to je možda njegova najveća vrijednost.
Manje ekrana, više kuhinje
U 2026. godini self-care više ne znači bijeg od stvarnosti, nego povratak u nju. Kuhanje nije terapija samo zato što je zdravo, nego zato što nas vraća u tijelo, u pokret i u trenutak.
Možda zato rezanje povrća smiruje više od još jednog skrolanja. Jer dok kuhamo, ne konzumiramo sadržaj – stvaramo ga. A to, u vremenu u kojem smo stalno pasivni promatrači, postaje rijedak i vrijedan osjećaj.
Autor: Tino Prosenik, osnivač Grunteka
foto: arhiva
vzaktualno.hr
