Nakon 32 godine, varaždinski Odjel za nefrologiju i dijalizu dobio je novi Centar za dijalizu u kojem će skrbiti o više od 160 pacijenata kojima je nužna dijaliza ili daljnja zdravstvena skrb nakon transplantacije bubrega. Zahvaljujući novom Centru za dijalizu i terapijskim metodama koje provodi, varaždinski odjel nefrologije i dijalize među vodećim je odjelima u Hrvatskoj.
O tome smo razgovarali s voditeljicom Odjela za nefrologiju i dijalizu Opće bolnice Varaždin Željkom Grđan, dr. med., spec. interne medicine, uže specijalizacije nefrologije
Kada se govori o nefrologiji o kojoj grani medicine se uopće govori i koja je uloga nefrologa?
Nefrologija je dio interne. Riječ je o jedinoj struci koja u cjelosti može nadomjestiti funkciju organa ako ga se ne može izliječiti konvencionalnim metodama. Nažalost, većina ljudi nikad nije čula za nefrologa. Čuli su za gastoenterologa, kardiologa, ali za nefrologa ne. Već sam naziv npr. „Zavod za nefrologiju, arterijsku hipertenziju, dijalizu i transplantaciju“ govori čime se mi bavimo. Dakle, osim što se bavimo nefrologijom, bolestima bubrega, većina ljudi ne zna i da ambulantu za arterijsku hipertenziju vode nefrolozi, da one pacijente s najtežim krvim tlakom liječe nefrolozi. Bavimo se dijalizom, njih više vrsta, peritonejskom dijalizom, hemodijalizom, kontinuiranim dijalizama, plazmaferezama i naravno kontroliramo naše transplantirane pacijente.
Koje su to najčešće bolesti koje bolesnika dovode nefrologu, posebice kada su u pitanju pacijenti Opće bolnice Varaždin?
Obzirom na trend povećanja broja osoba s dijabetesom, hipertenzijom te povećanja broja pretilih osoba, mogu reći da su to i najčešći razlozi uključivanja pacijenata na dijalizu. Dijabetičar ako dovoljno dugo živi i ako ima tu sreću da doživi peti stupanj renalnog zatajenja, on kad ide na dijalizu završi kod nas. Drugi su po redu hipertoničari koje mi kontroliramo. Nažalost, još uvijek danas ljudi probleme s krvnim tlakom ne doživljavaju kao bolest i upravo taj trend da tlak nije bolest dovodi ljude do kroničnog zatajenja bubrega i oni završe na dijalizi. Onda imamo, nešto rijeđe, nasljedne bolesti bubrega, glomerulonefritisi ili neki policistični bubrezi.
Varaždinska hemodijaliza odjel je s dugogodišnjom tradicijom – svega toga ne bi bilo bez liječnika i ostalih djelatnika koji su kroz povijest zaslužni za njen razvoj.
Sve je počelo 1980. godine kada je voditelj Centra za dijalizu bio liječnik Stjepan Šimunić i kada je Centar imao svega šest kreveta. 1986. preselili su u nove prostore dijalize i broj kreveta popeo se na 20. Njega je naslijedio mr. sc. Ivan Bogadi. On je zajedno s dr. Ivanom Kudelićem prvi pokrenuo eksplantacijski program varaždinske Opće bolnice koji je još i danas na vrlo visokoj razini. Odmah u prvih šest mjeseci svog djelovanja imali su pet donora što je jako puno. Danas bolnica ima desetak donora i među općim bolnicama jedna je od vodećih pri darivanju organa.
Voditeljica ste Odjela nefrologije i dijalize desetak godina i upravo za vrijeme tzv. Vašeg mandata dobiven je novi Centar za hemodijalizu. Koliko on znači samim pacijentima, ali i djelatnicima Odjela?
Meni je najveća nagrada bila kad sam na licima pacijenata vidjela osmijeh kad smo otvorili novi Centar. Napokon smo pod istim krovom koji pacijentima daje osjećaj sigurnosti. Naime, dok se Odjel za nefrologiju nalazi na trećem katu interne, dijaliza se do sad nalazila na drugoj lokaciji, točnije u zgradi neurologije na trećem katu. Sad zamislite vožnju pacijenata po vani, po kiši, snijegu, ledu, a da ne spominjem reanimacijske postupke. Kada vam se dogodi kardiorespiratorni arest na dijalizi, vi čovjeka reanimirate i morate ga takvog voziti natrag u zgradu gdje je jedinica intenzivne njege. Stoga je ovo preporod kako za naše pacijente, tako i za nas djelatnike.
Na Vašem odjelu posebno je važan taj timski rad?
Odjel za nefrologiju i dijalizu ima osam liječnika, od čega je petero specijalista i troje specijalizanata te 29 medicinskih sestara. Iako bi se moglo reći da smo kadrovski posoženi i brojčano veliki, ipak nedostaje liječnika i medicinskog osoblja. Stoga je timski rad na našem odjelu osnova svega. Sestre zajedno s nama idu na vizitu, pomažu nam kod uvođenja centralnog katetera, prate pacijenta na odjelu, na dijalizi su stalno uz pacijenta i one su prve koje primjete da nešto nije u redu i zovu nas.
Brojne terapijske metode provode se na Odjelu.
Na Odjelu se obavlja čitav niz terapijskih metoda. Od hemodijalize, odnosno postupka čišćenja krvi gdje svaki pacijent ima svoj „filter“ ovisno o površini tijela, laboratorijskim nalazima, dijagnozi. Pacijenti su na hemodijalizi u prosjeku četiri sata, neki znaju biti i duže i dolaze tri puta tjedno. Mi u ta četiri sata moramo odraditi ono što bubreg radi 48 sati. Provodimo i dijalize za one najteže pacijente koji su u jedinicama intenzivne njege gdje su pacijenti na aparatu 24 sata, 72, pa i duže, odnosno onoliko koliko im treba za oporavak. Tim pacijentima mi odlazimo s pokretnim aparatima kako ih se ne bi trebalo fizički voziti na hemodijalizu. Svakako treba spomenuti i peritonejsku dijalizu. Riječ je o jednoj zasebnoj skupini dijaliza gdje kao filter služi peritonejska membrana. To je ona ovojnica koja se nalazi u trbušnoj šupljini, gdje naši abdominalni kirurzi uvedu peritonejski kateter u trbuh. Pacijent nakon temeljite edukacije može sam kod kuće obavljati tu dijalizu, brinuti se sam za sebe, a k nama jednom mjesečno dolazi samo na kontrolu. Plazmafereza također je jedna od metoda koju provodimo, a riječ je o izmjeni plazme.
Koliko godina ima najstariji pacijent koji je na dijalizi, a koliko najmlađi?
Imamo zaista široki spektar pacijenata na dijalizi kada su godine u pitanju. Tako nam najstarija pacijentica ima 88 godina, a najmlađa 24. S najdužim stažom je pacijentica koja je na dijalizi od 1991. godine, što znači da mi nju gotovo 27 godina održavamo na životu.
Koliko pacijenata koji su trenutno na dijalizi se nalazi na nacionalnoj listi čekanja?
Trenutno imamo 18 pacijenata koji su na listi čekanja, te još 12 koji su u obradi za stavljanje na listu. Iz godine u godinu imamo različit broj transplantiranih pacijenata. Najveći skok transplantacije je bio 2011. godine kada smo imali 11-ero transplantiranih, 2012. godine taj broj je pao na deset, da bi prošle godine imali samo dvoje transplantiranih. Međutim, već sada imamo dvoje pozvanih te se nadam da će ta brojka transplantiranih ove godine narasti i na deset.
Prije nekoliko godina otvorena je i specijalistička ambulanta za transplantirane bolesnike?
Tako je. 2012. godine otvorili smo tu ambulantu kroz koju pratimo naše transplantirane bolesnike. Trenutno ih na području Varaždinske županije imamo 75, koji naizmjence odlaze na kontrole u Zagreb, te k nama. Doduše ima i onih pacijenata koji više ne odlaze u Zagreb, jer im je puno jednostavnije kontrolirati se kod nas. Dan ranije izvade krv, drugi dan kad su gotovi laboratorijski nalazi dolaze na kontrolu, dok bi u Zagrebu trebali „kampirati“ cijeli dan.
Novi prostori, stalna edukacija djelatnika Odjela za nefrologiju i dijalizu OB Varaždin – u kojem smjeru vidite daljnji razvoj odjela i gdje se Odjel za nefrologiju i dijalizu nalazi u odnosu na ostale odjele diljem Hrvatske kada govorimo o terapijskim postupcima i kvaliteti dijagnostike/liječenja?
Mislim da slobodno mogu reći da je naš odjel i novi centar za hemodijalizu već sada „plafon“. Radimo sve što rade i klinike. Jedino ne radimo biopsiju bubrega i mislim da niti nećemo u dogledno vrijeme i to ne zato jer to ne bi htjeli, željeli ili znali. Nedostaje nam logistike, nemamo nefropatologa, te potrebnu opremu za dijagnostiku. Ali zato imamo odličnu suradnju s KB Dubrava i prof. dr. sc. Krešimirom Galešićem, dr. med., kojem upućujemo naše pacijente. Na licu mjesta uradi im se biopsija, postavlja dijagnoza i pacijent automatski dobiva terapiju, a k nama poslije dolazi na kontrolu.
www.vzaktualno.hr
