Svjetski je dan kazališta, dan kad se na pozornicama diljem svijeta igraju predstave, a običaj je da uoči njihova početka jedan od glumaca pročita poruku namijenjenu kazališnim umjetnicima i publici. Autor ovogodišnje međunarodne poruke je Simon McBurney iz Velike Britanije, glumac, autor, redatelj i suosnivač kazališne trupe Théâtre de Complicité, a autor hrvatske poruke je kazališni glumac i redatelj Rene Medvešek.
Poruke će pročitati članovi ansambla HNK u Varaždinu Ljiljana Bogojević i Zdenko Brlek.
Međunarodna poruka za Svjetski dan kazališta 2018.
Vrlo sam počašćen i sretan što sam predstavnike Europe na ovogodišnjem Svjetskom danu kazališta. Godine 1963., dok se prijetnja nuklearnog rata nadvijala nad svijetom, moj je prethodnik, veliki Arthur Miller, rekao: „Kad pišemo u doba u kojem diplomacija i politika imaju tako užasno kratke i slabe ruke, nježne ali katkad duge ruke umjetnosti moraju nositi odgovornost održavanja ljudske zajednice na okupu"
...Mnogi tvrde da kazalište neće ili ne može ništa promijeniti. Ali kazalište neće nestati. Jer kazalište je mjesto; u iskušenju sam reći čak i određeno utočište. U njemu se ljudi okupljaju i istog trena oblikuju zajednice. To je oduvijek tako. Sva su kazališta velika poput prvih ljudskih zajednica – od pedeset do četrnaest tisuća duša. Od nomadskih karavana do trećine antičke Atene. Budući da kazalište postoji samo u sadašnjosti, ono osporava ovaj katastrofalni pogled na vrijeme. Sadašnji trenutak uvijek je tema kazališta. Njegova se značenja konstruiraju zajedničkim činom izvođača i publike. Ne samo ovdje, nego i sada. Bez izvedbe izvođača gledatelji ne bi vjerovali. Bez vjere gledatelja izvedba ne bi bila cjelovita. Smijemo se u istom trenutku. Dirnuti smo. Ostajemo bez daha ili bez riječi. U tom trenutku, kroz dramu, otkrivamo najdublju istinu: da je ono što smo smatrali najintimnijom podjelom između nas, granica naše osobne svijesti, također bez granica. To je nešto što dijelimo. Neće nas zaustaviti. Svake ćemo se večeri ponovno pojaviti. Svake će se noći glumci i gledatelji ponovno okupiti, i ista će se drama opet odigrati. Jer kao što je pisac John Berger rekao: „Duboko u naravi kazališta leži osjećaj ritualnog povratka,“ a upravo je zato ono oduvijek umjetnost obespravljenih – a u ovom razlomljenom svijetu, to smo svi mi. Gdje god postoje izvođači i publike izvodit će se priče koje se ne mogu ispričati nigdje drugdje, bilo da se radi o operama i kazalištima velikih gradova ili kampovima migranata i izbjeglica u sjevernoj Libiji i diljem svijeta. Uvijek ćemo biti neraskidivo povezani, zajednički, tim izvedbama. Da smo u Epidauru, mogli bismo podići pogled i vidjeti kako sve to dijelimo i s većim okolišem. Da smo oduvijek dio prirode i da od toga ne možemo pobjeći, baš kao što ne možemo pobjeći s ovog planeta. A da smo u kazalištu Globe, čuli bismo kako se naoko privatna pitanja postavljaju svima nama. A kad bismo u ruku uzeli četrdeset tisuća godina staru flautu iz Cirenaike, razumjeli bismo da su prošlost i sadašnjost nerazdvojive i da lanac ljudskog zajedništva nikad neće slomiti tirani i demagozi."
Hrvatska poruka za Svjetski dan kazališta
Dragi prijatelji kazališta, s ove ili one strane rampe, srdačno vas sve pozdravljam i odmah na početku priznajem – nakon niza godina provedenih u teatru toliko mi se toga vrzma po glavi da nije lako krotiti misli i emocije sastavljajući ovu hrvatsku poruku povodom Svjetskog nam dana kazališta.
S jedne strane, ne bih htio samo prigodničarski slaviti značaj dramske umjetnosti i dugu bremenitu povijest kazališta, a da se ne osvrnem i na poteškoće s kojima se kazalište u nas mora nositi, no opet, s druge, pitam se je li ovo pravi trenutak za otvaranje svih onih pitanja koja su se s vremenom nagomilala a koja je, razmišljajući o našem društvu, teško zaobići.
No, nakon niza dvojbi, čini mi se da je danas ipak najvažnije podijeliti s vama svoju privrženost kazalištu i naglasiti kako, usprkos svim preprekama koje otežavaju suvislo funkcioniranje naših umjetničkih i inih javnih ustanova, od kojih bismo neke već mogli zaštititi kao nematerijalno nekulturno dobro, ja kazalište volim i kako vjerujem da su kazališne daske još uvijek jedna nepotopiva splav na kojoj možemo preživjeti ovu poplavu beznađa koje se naizgled zavukla u gotovo svaki kutak javnog nam života. Jer kazališna kutija, zahvaljujući svojoj dubinskoj perspektivi mašte, i u ovim sipljivim vremenima opstaje kao nedodirljivi kutak nade, kao tajanstvena crna rupa ovog našeg svenemira koja je u stanju probaviti sav čemer svakodnevice i svježim daškom nadahnute glumačke igre uvijek iznova oplemeniti naš bitak. Kazalište to može, jer ono ne postoji samo zato da zrcali i promišlja stvarnost, već i zato da ju, poigravajući se njome, otkupljuje i svima nama vraća vjeru u zajedništvo i konačnu nadmoć duha, iskrenosti i igre.
Upravo zato je kazalište neizmjerno važno.
Analizirajući atmosferu hrvatskoga glumišta njegov neosporni autoritet Branko Gavella svojedobno je zapisao kako kazalište može i treba biti “jeka smisla kolektivne gradnje“. I kako je, kao takvo, “ čudno blisko izvoru smisla ljudskog bitka”! Ali je, na margini svog rukopisa, nadodao i kako “svako mešeteranje čini teatar najopasnijim sredstvom ne samo za ugušivanje te temeljne ljudske funkcije nego i za…”
Slijede tri točke – daljnji tekst rukopisa je nečitak… Ali smisao je jasan..
Kazalište je, a s njime i kultura u cjelini, temeljni kamen kada je riječ o smislu kolektivne gradnje….. Baveći se kazalištem i kulturom, možemo graditi, ali možemo i razarati društvo – odgovornost za izbor ostaje na nama. Kazalište je važno. I zato – ne samo ovo naše – svako društvo svoje kazalište mora čuvati kao oko u glavi – jer ono to doista i jest.
Uz Svjetski dan kazališta večeras od 19.30, na Velikoj sceni varaždinskog HNK bit će igrana predstava "Gospon lovac".
www.vzaktualno.hr
