Nekada nije bilo puno razmišljanja oko odlaska na gablec. Topli radnički ručak mogao se pojesti za 25 do 30 kuna i taj je iznos bio prihvatljiv gotovo svima. Bio je to obrok koji je predstavljao spoj praktičnosti i pristupačnosti, dio radne rutine koji se podrazumijevao. Danas, početkom 2026. godine, takva slika djeluje gotovo nestvarno. Cijene su se u svega nekoliko godina promijenile do te mjere da usporedba s nekadašnjim iznosima zvuči kao podsjetnik na neko drugo vrijeme.
Ako se vratimo u 2021. godinu, u objavama jednog poznatog zagorskog restorana gotovo sva jela imala su istu cijenu - 30 kuna. Vinski gulaš, bolonjez tjestenina sa salatom, bečki odrezak s restanim krumpirom, grah varivo i kobasa, pa čak i pržene lignje s pommesom i tartarom - sve je stajalo jednako. Trideset kuna bilo je svojevrsni standard. Radnici su znali da će za taj iznos dobiti konkretan, topao i zasitan obrok.
Danas, u 2026., cijene u istom tipu restorana kreću se između 7 i 11 eura. Tortilje s piletinom stoje od 7 do 9,50 eura, vinski gulaš s vrganjima 9 eura, svinjsko pečenje 8 eura, sarma s pireom 9,50 eura, pržene lignje i do 11 eura, a orada s blitvom 10,50 eura. Usporedimo li te brojke s nekadašnjih 30 kuna, jasno je da je riječ o rastu od 80 pa do čak 150 posto, ovisno o jelu.
Razdoblje od 2020. do 2025. obilježili su poremećaji na tržištu, inflacija, rast cijena energenata i namirnica te povećanje troškova rada. Ugostitelji su više puta isticali da nisu začetnici vala poskupljenja, već posljednja karika u lancu u kojem su svi ulazni troškovi rasli. Cijene mesa, povrća i ribe povećavale su se iz kvartala u kvartal, energenti su poskupjeli, najam poslovnih prostora postao je skuplji nego ikada, a plaće zaposlenih u ugostiteljstvu gotovo su se udvostručile. Uz to su rasli i doprinosi te druga davanja, dok su marže u sektoru padale. U takvim okolnostima gablec od četiri eura jednostavno je postao neodrživ.
Prelazak na euro 2023. godine dodatno je promijenio percepciju. Iako je konverzija bila matematički jasna, psihološki učinak velikih brojki došao je kasnije. Nekadašnjih 30 kuna zvučalo je prihvatljivo, dok 9 ili 10 eura za radnički ručak zvuči kao ozbiljan izdatak.
Danas je teško pronaći konkretan gablec ispod 10 eura, osobito u urbanim sredinama. Variva koja su nekada bila sinonim za jeftin i jednostavan obrok sada stoje 9 do 13 eura. Tanjur juhe 3 do 5 eura, bečki ili zagrebački odrezak s prilogom 12 do 16 eura, teleće pečenje i do 18 eura. Ono što je nekoć bilo svakodnevica, sada se promatra kroz prizmu luksuza.
Ključno pitanje koje se nameće jest jesu li plaće rasle istim tempom kao i cijene. Iako su primanja u nekim sektorima povećana, velik broj radnika ističe da rast nije pratio realne troškove života. Ako netko danas za gablec izdvaja prosječno 9 eura dnevno, to znači oko 180 eura mjesečno samo za radni ručak. Prije pet godina taj je trošak iznosio oko 80 eura. Razlika od stotinjak eura mjesečno za mnoge predstavlja ozbiljan udar na kućni budžet. Zbog toga sve više zaposlenih nosi hranu od kuće, kupuje nešto jeftinije u pekari ili jednostavno preskače topli obrok.
Gablec, koji je nekoć bio simbol dostupnog i toplog radničkog ručka, danas je postao pokazatelj šireg ekonomskog pritiska. Kada radnik mora dvaput razmisliti može li si priuštiti ručak tijekom radnog dana, to otvara pitanje stvarnog standarda i kupovne moći.
Zato gablec više nije nešto što se podrazumijeva, nego nešto o čemu se razmišlja i računa. Nekada je bio dio radnog dana, danas je za mnoge povremeni izbor, a ne svakodnevna navika.
A vi, koliko često danas idete na gablec i jeste li primijetili da vam je taj "obični" ručak postao ozbiljan mjesečni izdatak?
vzaktualno.hr
