Jedan od najvećih zagovornika otvaranja lubanje bio je sam Hipokrit. 'Trepanacija' je, slažu se znanstvenici, drugi najstariji kirurški zahvat, odmah nakon obrezivanja.
Krajem kolovoza domaći i svjetski mediji raspisali su se o fascinantnom otkriću antropologa u Osijeku. Naime, tim znanstvenika, uključujući i hrvatski tim pod vodstvom dr. sc. Marija Novaka s Instituta za antropologiju iz Zagreba, predstavio je rezultate bioarheološke, izotopske i genetičke analize tjelesnih ostataka troje ljudi koje su pronašli tijekom arheoloških istraživanja u Osijeku 2013.
Sva tri muškarca bila su različitog podrijetla, a ono što je posebice fasciniralo znanstvenike činjenica je da su dva muškarca imala umjetno deformirane lubanje. No, to nisu jedini slučajevi deformiranja ljudskih lubanja, dapače - na ovim su ih prostorima stoljećima bušili i to na živo.
U muzejima diljem svijeta nalazi se nekoliko tisuća lubanja s pravilno izbušenim rupama. Ukoliko se nadate da ćemo napisati kako su se te lubanje bušile po smrti nesretnika, e pa - kako da vam to kažemo - nisu.
Radi se o zahvatu pod imenom 'trepanacija', a povjesničari diljem svijeta tvrde da su ga različiti šamani i 'liječnici' počeli izvoditi prije čak sedam tisuća godina . Da stvar bude još zanimljivija (i, hm, - strašnija), trepanacija se u nekim dijelovima svijeta izvodi čak i danas. Još u 19. se stoljeću izvodila i u našem susjedstvu. Srbi, Crnogorci i Albanci bušenjem lubanja 'liječili' su različite povrede glave, ali i glavobolju i psihičke poremećaje.
Stanovništvo na području današnje Hrvatske sa stravičnim operativnim zahvatima počelo je još i ranije. Najpoznatija bušena lubanja s naših prostora potječe iz petog stoljeća, a pronađena je u Ludbregu. Trepanacijom su se vadili ozlijeđeni dijelovi lubanje kako bi se izbjegle infekcije i spasio život vojnika ili lovaca. Čovjek čija je lubanja pronađena u Ludbregu živio je još godinama nakon zahvata.
No, trepanacija se najčešće izvodila kako bi se 'liječile' stravične glavobolje ili bolesti poput epilepsije. Nerijetko su se lubanje bušile i onima koji su patili od nekog mentalnog poremećaja, a oni prvi zahvati imali su gotovo isključivo ritualno značenje. Naime, vjerovalo se da će kroz rupu u lubanji izaći zlodusi, a u osobu ući dobre sile.
U srednjem su se vijeku na zahvat svojevoljno odlučivali i brojni vladari i plemići na savjet svojih liječnika. Oni su smatrali kako će na taj način doći do pozitivnih promjena u cirkulaciji krvi te kako će mozak biti bolje prokrvljen.
Sada sigurno mislite kako je većina tih ljudi umrla usred zahvata u najgorim mukama. O bolovima možemo samo nagađati, no većina 'operiranih' preživjela je zahvate i nastavila najnormalnije živjeti nakon što je rana zacijelila. Prema dostupnim podacima, stopa preživjelih pacijenata bila je 75%, mnogo više no u modernoj medicina prije pojave antiseptika.
Zahvati su se izvodili na najrazličitije načine, ovisno o vremenu i području. U pitanju su bili različiti alati i instrumenti od kamena, drva i metala, a zahvat se izvodio bušenjem, rezanjem i - struganjem.
Istom metodom struganja otvorena je i lubanja pronađena u Ludbregu , a morfologijom je utvrđeno da je osoba preživjela operaciju i 'nakon nje živjela najmanje još nekoliko godina', navode u svojem znanstvenom članku Mario Novak, Miroslav Nađ, Tajana Pleše i Mislav Čavka. Oni navode kako su na 'ludbreškoj lubanji' probijena sva tri sloja kostiju te kako je tvrda moždana ovojnica bila 'potpuno izložena'.
Iako bušenje lubanje i danas ima mjesto u modernoj medicini pri, primjerice, nateknuću mozga, znanost nikada nije dokazala da su bušenja koja se rade već sedam tisuća godina imala bilo kakve pozitivne efekte.
vzaktualno.hr/24sata.hr