Varaždinska triatlonka Karla Čović na Svjetskom prvenstvu u ultra triple Ironmanu prošlog vikenda u austrijskom Bad Blumauu osvojila je brončanu medalju nakon 11,4 km plivanja, 540 km bicikla i 126,6 km trčanja.
Ovako je Karla sama opisala svoj uspjeh:
„S prijateljicom Biljanom Cmrečki koja mi je bila supporter stigla u četvrtak, postavile tendu, šatore, kamp, otišle na kupanje, prijavu i tehnički sastanak brifing. Start u petak u 7.00, plivanje 11,4 km u bazenu 546 dužina x 25 m. Jedina plivala bez neoprenskog odijela i u komadu bez stajanja. Natjecatelji inače često stanu radi uzimanja tekućine i energetskih dodataka. Plivala 4.06.40. Nakon plivanja odmah na bicikl 540 km, 200 krugova x 2,7 km Krenulo po suncu, došlo nevrijeme, oluja, tuča. Vozimo svi bez stajanja. Zima mi je, ali kaj sad? Smiješan trenutak, pored sve hrane, kave, koju mi pripremala, Biljana na brzinu sparkirala svari u auto... ja prolazim i pitam: „Čuješ, a slikaš kaj?“ Odgovara: „Pa baš i nebrem jer već 3 vure držim tendu da ne odleti u kuruzu!“ Navečer stiglo pojačanje, Josip Šopar i Nikola Podhraški, dečki vojnici, spremni, sve dalje bilo po PS-u i špagi. Sa stajanjem za hranu i par grijanja u vreći i šatoru bez spavanje potrošila 26.34.29. Nakon bicikla ručak, tuširanje i odmah riješiti prvi maraton. Mislim si, ma kaj mi može maraton? Rasturila ga, kao da cijeli dan nisam ništa radila. U drugom maratonu kako je pala noć krenuli standardni problemi, ne vidim, spava mi se. Otišla sat vremena odspavati, Biljana me probudila i doslovce natjerala dalje. Trčala i hodala ispred mene cijelu noć, zabavljala me i nasmijavala, ne mogu ju stići. Hodala zatvorenim očima. Samo sam čekala da padnem u baru pored, bar bi se probudila. Od 5.00 ujutro dečki preuzimaju, par krugova sa mnom trči Josip, par Nikola. Ulazim u treći maraton. Kroz dan mi teško pala vrućina i 36 stupnjeva. Uzimam led, cuclam, stavljam ga u majicu, hladnim tijelo i glavu. Govorim supporterima kako se čuvam za sprint zadnjih 15 km, slušaju i misle si „ti si luda“. Biljana me inače prati pa jako dobro zna kako funkcioniram. Odradila i taj sprint. Zadnjih par krugova organizatori pušta moju omiljenu pjesmu „Računajte na nas - Zaklonišče Prepeva“, divljam, najjača sam. Dečki elita natjecatelji koji su završili došli mi za podršku na okrijepnu stanicu (tankštelu kak su moji supporteri zvali radi pive). Svi se veselili mojoj sreći, slikaju me, grle, ljube. Sretna, ponosna ulazim u cilj. Veselju nema kraja. Trčanje 126,6 km odradila za 25.10.02. Ukupno vrijeme 56.53.46 sa samo sat vremena spavanja. Kako smo na kraju samo tri žene nastupile, ostale odustale par dana prije utrke, osvojila sam brončanu medalju. Super, ja amaterka treća žena u svijetu. To nisam prije javno govorila, ali ovaj put je i cilj bio uzeti medalju pod svaku cijenu (računala sam da će nas biti više), a ne samo završiti. Supporteri su dali sve od sebe, tako su bili uigrani kao da to rade već godinama. Hrana, masaža, trčanje, bodrenje. Jasno je da bez njih ne bi išlo, ovim putem im još jednom i zahvaljujem. Najbolji ste! Uglavnom sve je nekako prošlo bezbolno, uz puno zabave i smijeha. Od ozljeda imam jedino žuljeve. Puno lakše riješila nego prošle godine. Puno više trenirala, jaka glava, jako srce. Hvala tati, psu Fumi Ironu, supporterima Biljani Cmrečki, Josipu Šoparu, Nikoli Podhraškom, bike serviser Ivoru Fischeru i svima vama koji vjeruju u mene.“
www.vzaktualno.hr
