Varaždinski kipar i umjetnik Leo Friščić radi čudesne skulpture od starog metala i smeća koje pronalazi svugdje u prirodi. Kako u tome ne bi bio sam, pobrinula se njegova supruga Monika koja je također umjetnica. Monika se, kao i Leo, od malih nogu bavi umjetnošću i to slikarstvom za koje kaže kako ju upotpunjuje. Razgovarali smo s ovim mladim varaždinskim bračnim parom i saznali kako su se počeli baviti umjetnošću, u čemu sve pronalaze inspiraciju za svoje radove, ali i njihove buduće planove.
Leova ljubav prema kiparstvu proizašla je iz ljubavi prema umjetnosti općenito s kojom se počeo baviti od najranijih dana jer umjetnost je, kako kaže, slična dječjoj igri, puna kreativnosti i mašte.
-Zar nisu lego kocke naše prve skulpture, a hrana razmazana rukama po kuhinjskom stolu naše prve slike? – govori nam Leo te dodaje kako je imao sreću što je odrastao u okruženju u kojem se umjetnost cijenila i podupirala, a podrška su mu bili i obitelji i prijatelji, ali i učitelji i profesori.
U srednjoj školi razvio je interes za kiparstvo i za svoj maturalni rad napravio je redizajn električne bas gitare što spada pod vrstu kiparstva. Kiparstvo je za njega, kako kaže, kulminacija tehnika i različitih vrsta umjetnosti s kojima se bavio, a popis toga je poprilično dug.
Još kao klinac na očevoj gitari učio je svirati, a s vremenom je s bratom osnovao prvi bend “Microwaving thru head”. Kasnije je bio jedan od osnivača i gitarist u poznatom varaždinskom bendu Cold Snap, a u glazbenoj umjetnosti često je sudjelovao s dizajniranjem albuma i izradom video i foto montaža.
U srednjoj školi počeo je spajati tu ljubav prema glazbi s ljubavlju prema likovnoj umjetnosti.
Jedan od važnijih radova s fakulteta, priča nam Leo, bio je rad pod nazivom “Deus ex machina“, također spoj kiparstva i autorske glazbe, ali i poezije, tipografije i dizajna. Njegova instalacija bila je predstavljena na izložbi “Zakoni svemira” u Gradskom muzeju Varaždin 2013. godine.
Veliku podršku obitelji i prijatelja koju je imao kroz djetinjstvo, preuzela je njegova supruga Monika koja se bavi slikarstvom. Kako nam pričaju, više puta su imali zajedničke izložbe radova, iako im umjetnosti odišu različitim atmosferama.
Monika je počela slikati još u djetinjstvu, a kako nam govori, profesori su odmah primijetili njezin talent. Već u 5. razredu postala je članica Slatinskog likovnog kluba u kojem je zapravo bila jedino dijete među amaterskim i akademskim slikarima.
Za vrijeme studija, slikarstvo je nakratko ostavila po strani, no odmah nakon završetka vratila se svojoj pravoj ljubavi bez koje se nije osjećala potpuno. Danas kaže kako slikarstvo ne smatra hobijem nego životom, a na slikama prikazuje svoje unutarnje vizije, spoznaje, snove i sve što doživljava kroz život, a najviše svoju povezanost s prirodom.
Ovaj zanimljivi i krajnje talentirani varaždinski bračni par kroz smijeh nam je ispričao kako izgleda njihov dom.
–Kuća je puna slika, a dvorište puno skulptura u nastajanju i smeća – smiju se Monika i Leo.
Leo svoje skulpture uglavnom izrađuje od recikliranog materijala, najviše željeza.
-To je doslovno smeće, najviše željezo i ta tehnika se zapravo i zove reciklaža umjetnosti, pa je samo nekih 10% materijala ono što se kupi, a sve ostalo radim od dijelova koje skupljamo – objašnjava nam Leo i ističe kako dosta materijala nalazi i u šumama koje ponekad ode počistiti, a sve što je zanimljivo pokupi i skladišti za buduće radove pokušavajući tako iskoristiti maksimum od odbačenih stvari, ali i sudjelovati u očuvanju okoliša.
Monikini radovi će u lipnju biti izloženi na međimurskom festivalu Art Forest, a u budućnosti, osim zajedničkih izložbi, planiraju napraviti i neke zajedničke radove.
vzaktualno.hr
