Svatko od nas ima neke svoje životne priče – lijepe i manje lijepe. Neke bismo najradije zaboravili, nekih ćemo se sjećati do kraja života.
Životnu priču Lepoglavčanke Anite Husnjak s pravom možemo nazvati nevjerojatnom, ali baš kao i u bajkama koje oživljava na zidovima, kolo sreće na kraju se okrenulo na njezinu stranu!
Sigurni smo da će mnogima ovaj intervju biti ne samo zanimljiv, već i nadahnuće – upoznajte ovu mladu ženu, samouku slikaricu koja je za portal Aktualno „otvorila dušu”. Doznajte koji je to trenutak u njezinom životu bio prijeloman, kako se i zašto počela baviti oslikavanjem zidova, a samo za vas ispričala je i anegdotu koja još nigdje nije objavljena.
Ovo je Anitina priča kroz koju vas vodimo uz fotografije njezinih umjetničkih djela:
-Oslikavanjem zidova počela sam se baviti jer izgleda da je tako Svemir to odlučio.... Toga dana vozila sam se u Varaždin s prijateljicom proslaviti njen rođendan i to što je kupila auto par dana prije, 9. listopada .2008. godine. Sjećam se svega kao da je bilo jučer! Prije semafora u Nedeljancu veselje nam je drastično smanjio poziv našeg tadašnjeg šefa koji nam je javio da, na žalost, mora zatvoriti firmu i da smo samim time dobile otkaz. Užasnute tim pozivom nismo ni sanjale da je zapravo to tek prva katastrofa koja nam se desila tog dana. Pet minuta nakon toga, na semaforu u Nedeljancu, vozač kojeg je jurila policija prošao je kroz crveno i udario u nas, a mi smo tada od siline udarca izudarale još nekoliko automobila i završile u zaštitnoj ogradi. Od auta nije ostalo ništa, a nas dvije su zbrinuli u bolnici i ubrzo nas poslali kući jer nismo imale prijelome, što je bilo najčudnije od svega – ispričala nam je Anita koja se, kako kaže, kompletno natučena, s pomaknutom kralješnicom i PTSP-om vratila u iznajmljenu garsonijeru.
Džepova praznih, a puna pesimizma, Anita je „dizajnirala” svoj životni plan
-Tog dana kada sam se vratila iz bolnice, shvativši da nemam više posao i da ću ga u tom stanju teško i naći, sa zadnjih 50 kuna u džepu, neplaćenim režijama i primorana plaćati tuđi kredit, mislila sam da je to moj kraj. Iako sam od malena imala neki osjećaj da me čeka nešto jako lijepo u životu, u tom trenutku je to bio samo jako daleki dječački san. Pošto sam stvarno mislila da je to moj kraj, jedino što sam još mogla je staviti svoje želje na papir i da vidimo što je to za mene bolji život. Pošto sam dizajner odjeće po struci, dizajniranje tog životnog plana je išlo prilično glatko, iako sam se, kad sam ga pisala, sama sebi smijala – kaže Anita i nastavlja:
-Na prvo mjesto sam stavila da više ne želim imati šefa, na drugo mjesto da više ne želim raditi za minimalac, čak sam napisala da želim mjesečnu plaću minimalno 10. 000 kuna, treće mjesto je ispunjavala želja za putovanjima, dalje je bilo da ne želim ni fiksno radno vrijeme... I tako, na rubu ludila, upitala sam samu sebe što bi me najviše usrećilo da radim. Pošto oduvijek volim crtati (mada mi to nije ni približno dobro išlo kao danas), to je bio i moj odgovor. - Želim crtati!
I tako je, poštovani čitatelji, počeo (nazovimo ga tako) drugi dio njezinog života:
-Prije nesreće u garsonijeri u kojoj sam živjela zidovi su bili kompletno pljesnivi pa sam jednog odlučila obojati ih u smeđu boju, a pošto je to bio moj prvi susret sa zidnim bojama, stavila sam previše boje i sve se počelo cijediti. Da spasim stvar, počela sam iscrtavati temperom bijele linije od kojih su na kraju nastale grančice. Nisam tada ni slutila da je zapravo to početak moje slikarska karijere. Budući da nisam imala za boje i slikarska platna, pogled na taj moj besplatan, pljesnivi, smeđi, zid s bijelim grančicama bila je moja upaljena žarulja iznad glave. To mora biti to, oduševljeno rekla sam samoj sebi, k'o da sam otkrila Ameriku, tako sam se osjećala, iako sam isto tako sama sebi rekla da ako hoću to raditi, moram biti i najbolja .
Nekoliko dana kasnije Anita je čula oglas na radiju da se traži prodavač u parfumeriji u susjedstvu.
-U tom stanju, s ovratnikom, došepala sam u parfumeriju gdje me gazdarica odmjerila od glave do pete i rekla da tu posla za mene nema. No smilovala mi se na molbu svog brata te me upitala što znam raditi, a ja na to pomislim"ili sad ili nikad" iizustim "Ja oslikavam zidove!"
Prvih tisuću kuna
Tog je dana Anita zaradila svojih prvih 1000 (slikarskih) kuna, naslikavši grančicu na crveno-crnom zidu.
-Nakon toga, zidovi s jednostavnim motivima počeli su se nizati malo po malo, do dana kada me moj, tada trogodišnji nećak, zamolio da mu na crtam likove iz crtića i oslikam kompletnu sobu. Ja sam odgovorila da to ne znam raditi, ali zbog njegove upornosti i velike vjere da to njegova teta može, odlučila sam da ga ne mogu i ne smijem razočarati. Iznenadila sam samu sebe i ispunila mu želju do zadnjeg detalja. Zapravo sam tek tada shvatila i povjerovala da ništa nije nemoguće – prisjeća se Anita.
Poslovna ponuda pravog šeika
Godinu dana kasnije, Anita je dobila poziv da dođe oslikati zid na svjetskom sajmu luksuznog namještaja u Dubaiju.
-Dobila sam i poslovnu ponudu jednog šeika za plaću od 10.000 eura, stan i auto, ali i nekoliko šefova iznad sebe, što se nije slagalo s mojim životnim planom ispisanim na papiru. Stoga sam ga odbila i vratila se u Hrvatsku, prva otvorila obrt za oslikavanje na zidovima i od tada imam više od 1000 oslikanih zidova – pohvalila se ova samouka slikarica koja svakim danim ima sve više posla, ispunjava sve više želja među kojima ima i, u najmanju ruku, neobičnih:
-Posla ima sve više, ali pošto sam gotovo uvijek gotova s oslikavanjem u jednom danu, ne rade mi se gužve. Osim crtanja imamo proizvodnju dekorativnog kamena i cigle. Najteži su bili počeci - nisam znala koje boje da koristim, koje kistove, ne znam se snalaziti dobro u prometu, pogotovo po Zagrebu, koliko da naplaćujem, nemam koga za pitati... Danas barem jedanput tjedno dobijem stotinu pitanja od strane početnika na koje uvijek rado odgovorim. Akademiju nisam polazila jer roditelji mi nisu to mogli priuštiti, a tada teško da bi i upala jer nisam bila ni približno toliko dobra. Imala sam veliku volju i želju, ali ne i znanje. Nosila sam iz osnovne škole tuđe radove mami, govoreći da su moji. Toliko sam htjela biti slikarica da sam čak i sebe u to uvjerila te sam na prijemnom testiranju za dizajn odjeće u Varaždinu bila druga na listi primljena po talentiranosti. Nisam čak znala koje su hladne a koje tople boje, ali od silne želje da ne razočaram mamu i da ne skuži da to nisu bili moji radovi, na prijemnom sam dala sve od sebe što se tiče crtanja. Profesor Skuhala je prepoznao talent kojeg ja nisam tada bila svjesna – priča Anita koja je zidove oslikavala i u Francuskoj i okolnim nam zemljama te otkriva:
-Najbizarnije što su me tražili da oslikam bilo je to da nacrtam rupu na jahti da izgleda kao da se jahta nasukala na stijenu i prilično oštetila. Jedna starija gospođa je tražila da joj nacrtam žuti polumjesec koji ima usta i smije se s velikim okom, na strop iznad kreveta.
Svojim je kistom „dotakla” i dvorište dječjeg vrtića varaždinskih uršulinki
-Najzahtjevnije mi je raditi na visini, užasno se bojim visine stoga je vrtić kod uršulinki u Varaždinu bio meni najzahtjevniji jer sam na skeli oslikavala 500 m2.. Uršulinke su me pozvale da vide što bih ja predložila, osmislila sam cijelu priču i putem ju dorađivala novim idejama. Znači, 500 m2 u 12 dana, sama!
Tako to radi Anita. Pitate li se kako, pogledajte u našoj fotogaleriji gdje ćete uz brojne druge pronaći i fotografije dvorišta, ali naš je prijedlog da, bude li prilike, jednom i uživo pogledate kako to izgleda.
I na kraju, kao što smo i obećali, Anitina anegdota koja još nigdje nije objavljena:
-Gospođa kod koje sam oslikavala svoj prvi zid imala je bijelog maltezera koji je bio u stanu kad sam radila, a uz mene su bile dvije kante boja od 15 litara, smeđa i crvena. Gospođa se vratila u stan kada sam završila s oslikavanjem, sva dotjerana, a njen psić kada je čuo da ulazi u stan od veselja je potrčao prema njoj, preskočio kantu sa smeđom bojom i upao u veliku kantu punu crvene, betonske boje, samo mu je glava ostala bijela. Takav je skočio na gazdaricu, cijelu ju je isprljao i kako ga je maknula sa sebe tada se još sav otresao i poprskao oslikani zid. Pas je devet mjeseci bio roze boje. Iako sam mislila da je to i početak i kraj moje slikarske karijere, ipak sam bila s gospođine strane i dalje angažirana za suradnju.
Trenutno Anita Husnjak oslikava najpoznatiju slastičarnu s kremšnitama u Samoboru i sigurni smo da će Samoborčani biti i više nego zadovoljni. Kako i ne bi bili, kad ruke ove simpatične mlade žene doista čine čuda!
Ovaj tekst nećemo završiti našim dojmovima niti zaključcima, nećemo ni željom „da samo tako nastavi i da i dalje bude uspješna” (iako joj to doista i želimo). Završit ćemo tekst Anitinim riječima:
-Oslikavanje za mene ima terapeutski učinak i ne bih se mijenjala ni sa kime na svijetu!
Go, girl!
a.kučić/vzaktualno.hr
