Broj novozaraženih u Hrvatskoj konačno je počeo padati, i to naglo. S oko 900 slučajeva na milijun stanovnika 13. prosinca, broj novooboljelih u danu pao je na 346 do 28. prosinca. No u nezanemarivom dijelu javnosti širi se teza da je ovakav pad rezultat blažih mjera koje su bile na snazi prije kraja studenog te da strože nije trebalo ni uvoditi.
Ključne teze protivnika strožih mjera su:
- Da su blage mjere u kombinaciji s imunitetom stečenim prebolijevanjem bile sasvim dovoljne
- Da tome u prilog govori činjenica da se rezultati pada mogu vidjeti tek tri tjedna nakon uvođenja mjera
- Da je u Hrvatskoj oko 7 puta više ljudi koji su preboljeli covid-19 nego što to brojke prijavljenih pokazuju
- Da toliki udio prokuženih sam po sebi značajno usporava rast broja novooboljelih
No članovi Znanstvenog savjeta vlade za covid-19, uglavnom epidemiolozi i virolozi, Ozren Polašek, Petra Klepac, Nenad Ban, Igor Rudan i Andreja Ambriović Ristov ne slažu se s tim. Podsjetimo, oni su se u Savjetu zalagali za uvođenje strožih mjera.
Oni smatraju da epidemiju treba staviti pod kontrolu strogim mjerama, što znači da broj novooboljelih ne bi smio prelaziti 300, za koliko je moguće pratiti kontakte potvrđeno zaraženih. Također smatraju da bi trebalo paziti da se obiteljskim druženjima za blagdane pred kraj godine ne ponište povoljni efekti mjera.
Njih petero za Index su predstavili argumente kojima odgovaraju na gore navedene teze protivnika strožih mjera.
Mogu li stroge mjere davati rezultate za manje od dva tjedna?
Epidemiolog i stručnjak za javno zdravlje Ozren Polašek s Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Splitu kaže da je smanjenje broja novozaraženih u Hrvatskoj rezultat strogih mjera koje su uvedene 28. studenog, a nikako ne blažih koje su bile na snazi prije toga.
"Ako izradimo model koji uzima u obzir redovite tjedne varijacije, korištenjem Holt-Wintersovog pristupa možemo napraviti funkciju kojom opisujemo obrazac epidemije. Takav model govori nam da smo 14. prosinca imali nešto manji broj zaraženih od očekivanog te da je taj pad postao statistički značajan 16. prosinca", kaže Polašek.
Ističe da je od uvođenja strožih mjera, zatvaranja kafića, restorana i teretana te ograničavanja okupljanja i sl. 28. studenog, kada nam je broj novozaraženih po danu znao prelaziti 4000, do 14. prosinca kada je počeo padati, prošlo više od dva tjedna.
"Prelazak nastave na online uveden 14. prosinca, a u mnogim školama i prije toga, dodatno je pridonio padu broja novozaraženih koji jasno vidimo posljednjih dana", kaže Polašek.
Tvrdi da nije točno da su potrebna dva tjedna da bi se vidjeli rezultati mjera, što potvrđuju i znanstvene studije.
"Ta famozna dva tjedna predstavljaju samo smjernicu, nikako ne i matematičku formulu koju možemo izravno primijeniti na razumijevanje obrasca epidemije. Rezultate mjera možemo vidjeti i za manje od dva tjedna. Vrlo snažan lockdown mogao bi pokazati rezultate odmah nakon završetka razdoblja inkubacije. Ako bismo pretpostavili da je moguće da jedna osoba zarazi i članove svoje obitelji s kojima je u izolaciji, to znači da bismo na razini cijele populacije prve rezultate lockdowna mogli vidjeti nakon dvostrukog prosječnog trajanja inkubacije, to jest nakon šest dana. Naravno da ovako brzi rezultati spadaju u domenu nemogućih scenarija potpunog lockdowna kakav nismo imali ni u proljeće, ali nam pokazuju kako rezultate mjera možemo u nekim situacijama očekivati već unutar kraćih razdoblja, i to prema modelu - što snažnije mjere, tim kraće razdoblje do pojave vidljivih rezultata", tumači.
"U našem slučaju čini se vrlo izgledno da smo rezultate mjera uvedenih 28. studenog vidjeli 14. prosinca, što nam potvrđuje da su tada donesene mjere bile učinkovite u smanjenju broja zaraženih. Ovo se jasno vidi i u javno dostupnim podacima Google mobility izvješća koja prikazuju znatno smanjenje aktivnosti na razini populacije koje je počelo uvođenjem mjera. Tijekom ovog tjedna očekujemo kako će se smanjivati i broj hospitaliziranih koji nam treba postati glavni pokazatelj praćenja epidemije. Nažalost, broj preminulih još će nam neko vrijeme biti visok jer se njegov pad vidi s kašnjenjem od nekoliko tjedana zbog dugog trajanja bolesti, no nadamo se da će se smanjeni broj zaraženih uskoro početi ogledati i u smanjenom broju preminulih. Ako se zadrži sadašnja dinamika epidemije, znatnijem smanjenju broja preminulih možemo se nadati u prvom tjednu sljedeće godine", poručuje Polašek.
Zašto širenje epidemije bez mjera ne staje čak ni kada se dostigne kolektivni imunitet?
Petra Klepac, koja predaje zarazne bolesti u glasovitoj Londonskoj školi za higijenu i tropsku medicinu (LSHTM) i prati pandemiju od njezinih početaka, a bavi se i modeliranjem širenja covida-19, kaže da broj ljudi koje ćemo zaraziti ovisi o nekoliko čimbenika.
"On ovisi o tome koliko je prijemčivih u populaciji, koliko dugo smo zarazni, koliki je broj osoba s kojima dolazimo u kontakt te koja je vjerojatnost da zaraza prijeđe na te kontakte", kaže Klepac.
"Kod nekontrolirane epidemije jedini čimbenik koji se mijenja za njezina širenja je udio prijemčivih osoba koji se smanjuje kako se zaraza širi. Kolektivni imunitet dostiže se kad je udio oporavljenih u populaciji jednak 1-1/R0, gdje je R0 osnovni reprodukcijski broj, odnosno broj zdravih koje zaraženi u prosjeku zarazi tijekom bolesti. Za R0 = 3, koliko se procjenjuje da vrijedi za covid-19, kolektivni imunitet postiže se kad su prokužene dvije trećine populacije. Tek tada broj zaraženih počinje padati, no i nakon toga zarazit će se još značajan broj ljudi prije nego što se dosegne konačan razmjer epidemije i ona se zaustavi. Zašto? Kad nema mjera društvenog distanciranja, jedan čovjek u prosjeku dnevno dolazi u kontakt s otprilike 12 različitih osoba. Kad se postigne kolektivni imunitet, populacija je na samom vrhuncu epidemije – broj zaraženih tada je najveći, no još uvijek postoji mnogo aktivnih lanaca zaraze. Ako je u tom trenu dvije trećine populacije prokuženo, 4 od tih 12 kontakata bit će još uvijek osjetljiva na zarazu. Od te 4 osobe u prosjeku će se zaraziti manje od jedne. Koja je vjerojatnost da se osoba zarazi nakon kontakta sa zaraženom osobom ovisi o vrsti kontakta. Primjerice, istraživanja pokazuju da ukućani imaju najveću vjerojatnost da se zaraze te da za njih vrijedi da je tzv. household secondary attack rate (SAR) veći od 20%. Na taj način nastaje tzv. prebačaj, odnosno epidemiološki višak (grafikon dolje)", tumači Klepac.
Zašto su stroge mjere jedino rješenje?
Naša epidemiologinja s londonskom adresom napominje da se u nedostatku farmaceutskih mjera, poput cjepiva ili lijekova, mjere protiv pandemije svode uglavnom na smanjenje prosječnog broja dnevnih kontakata kako bi se smanjio broj prilika da virus prijeđe s jedne osobe na drugu.
"Za vrijeme proljetnog lockdowna u Velikoj Britaniji prosječni broj kontakata pao je s preko 12 različitih osoba dnevno na dvije do tri osobe dnevno, što je prekinulo puno lanaca zaraze i dovelo do znatnog smanjenja zaraze. Jesenski lockdown bio je blaži te je prosjek kontakata ovisio o razini mjera u različitim dijelovima države", kaže.
"Kad se radi o preventivnim mjerama cijepljenjem, kolektivni imunitet dovoljan je da se spriječi širenje zaraze u populaciji. Kod preventivnog cijepljenja nismo u situaciji pandemije, pa nema aktivnih lanaca zaraze jer osobe koje se cijepe nisu zarazne. Ako se slučajno pojavi jedna zaražena osoba, primjerice, ako se virus poput virusa ospica uveze iz nekog žarišta u nekoj zemlji u kojoj još uvijek cirkulira, on će u prosjeku dovesti do manje od jedne zaraze jer je većina kontakata imuna, pa se zaraza u procijepljenoj populaciji ne može uhvatiti", zaključuje Klepac.
Cijeli tekst pročitajte ovdje.
vzaktualno.hr/index.hr
