I Grad Ivanec ove se godine uključuje u natječaj za izbor Stabla godine koji su raspisali Parkovi d.o.o. Varaždin. Na ovaj natječaj Ivanec je prijavio stablo Ginkga bilobe, staro oko 130 godina, ponos ivanečkoga parka.
Ivanečki ginko ima lijepu priču. Poznato je da ga je, slijedeći tadašnju modu sadnje engleskih perivoja i uvođenja u njih egzotičnih stabala iz cijeloga svijeta, na prijelazu iz 19. u 20. st. zasadio nekadašnji vlasnik Starog grada Ivanca Božidar pl. Kukuljević Sakcinski.
Na natječaj Parkova pristigle su brojne prijave koje pokazuju koliko su stabla važan dio naših mjesta, uspomena, identiteta i zajednice.
Glasanje je i službeno otvoreno na poveznici https://www.parkovi.eu/stablo-godine/, a iz Grada Ivanca vas pozivaju da svoj glas date upravo ivanečkome ginku – pronađite ga u kategoriji Varaždinska županija, prijava br. 13.
Glasovanje traje do 31. svibnja u ponoć.
U nastavku donosimo i cjelovitu priču o ivanečkome ginku:
„Među brojnim stablima u ivanečkome parku jedno je posebno - riječ je o stablu Ginko biloba, živom fosilu i jedinom predstavniku porodice Ginkoaceae. Stabla ginka rasla su prije više od 270 milijuna godina - prije ere dinosaura, za vrijeme dinosaura, ali i nakon njih - i od tada nisu promijenila svoj izgled!
Sadnja ovoga stabla u ivanečkome parku pripisuje se nekadašnjem vlasniku Starog grada Ivanca Božidaru pl. Kukuljeviću Sakcinskom (sinu poznatog Ivana K. Sakcinskog). Prateći tadašnju modu sadnje engleskih perivoja, Kukuljević je krajem 19. stoljeća zapušteni ribnjak i livadu pokraj Staroga grada pretvorio u predivan perivoj.
Ginko, koji je Kukuljević tada zasadio, živi do danas te na najljepši način dočarava nekadašnju pejzažnu arhitekturu razdoblja s prijelaza iz 19. u 20. st.
Iako mu se starost procjenjuje na oko 130 godina, u svoj svojoj visini od nekih 20-25 metara i s promjerom krošnje od desetak metara, stablo je još uvijek u sjajnom kondicijskom stanju.
No, vrijednost ivanečkoga ginka nije samo u njegovoj rijetkosti, ljepoti ili starosti.
Ovo je stablo simbol dugovječnosti, otpornosti i nijemi svjedok vremena. Svjedočilo je ono smjeni država i političkih sustava, preživjelo ratove, svjedočilo nestajanju starih i rađanju novih generacija.
„Pamti“ perivoj kakav je nekoć bio, stabala kojih više nema, ali i ona koja su kasnije izrasla uz njega. Pod njegovom su krošnjom prolazili zaljubljeni parovi, obitelji i usamljeni šetači, ostavljajući u njegovoj sjeni djeliće svojih života.
Dok svakoga studenoga ispod svoje krošnje ponovno rasprostire zlatni sag od otpaloga lišća, ivanečki ginko podsjeća nas da su stabla mnogo više od dijela krajolika – ona su čuvari sjećanja, tihi kroničari vremena i neizostavan dio identiteta grada.“
vzaktualno.hr
