Starije generacije sigurno još pamte kultni klub EX - mjesto gdje su se rađale ljubavi i prijateljstva, mjesto na kojem se plesalo, zabavljalo, pilo, mjesto koje je vikendom bila nezaobilazna „zadnja stanica” za izlazak.
Kristijan Kiki Petrović u svojem nas osebujnom stilu vraća upravo tamo, u klub koji je za mnoge od nas bio svetište, „naša NASA za lansiranje u vikend”. Nas je doista vratio u prošlost, pere nostalgija...Vjerujemo da će njegov tekst imati isti učinak i na vas:
- Gegajući se danas do mog kvartovskog Spara, ne bi li svom pretilom mačku priskrbio još dodatnih kalorija, kraj mene je prozujao auto u kojem je treštala svima poznata stvarčica “The Rhythm of the Night”….
Song koji je bio ( što ono se kaže ) hitčina u devedesetima.
….i taj me zvuk u trenutku prebacio tridesetak godina “u rikverc”. Prebacio me u najomiljenije mjesto za izlazak moje generacije…
...prebacio me u Ex….
Draga djeco, bilo je to doba prije Instagrama, prije filtera, "storyja"i TikToka, bilo je to doba kad si jedino mogao tagirati nekoga ako bi mu flomasterom napisao broj fiksnog telefona na ruku.
Disco klub Ex bio je naše svetište, naša NASA za lansiranje u vikend.
To je bila institucija naše mladosti.
Živo se sjećam i zidova i šanka, akvarija s piranama ( od kojih jedna nije imala jedno oko ). Sjećam se mirisa cigareta, pive, slatkastog parfema cura oko mene, jeftine dim mašine, ljepljivog poda popišanog wc-a….
...sjećam se kako ništa nije bilo važno, osim – čaganja.
Bili smo prokleto mladi i besramno sigurni da će sve zauvijek trajati. Čagica je bila naša religija. Nismo znali što znači “afterparty” jer se nismo ni prestajali zabavljati. Ex je bio centar svemira - točka iz koje si mogao otići bilo kamo, ali nisi htio.
Sjećam se lica. Onih poznatih pa i onih pomalo zaboravljenih.
Sjećam se modnih krikova toga vremena. U najmanju ruku izgledali smo k’o noćna mora Salvadora Dalija.
Muški dio publike je bio posebno pisana tragedija. Nezaobilazne Levisice 501 koje nisu smjele biti “z placa”, a popularne frizure kod “šminkera” bile su svojevrsni zločin protiv čovječnosti.
Talijanka – jebeni užas. Koristilo se toliko gela da ste mogli zalijepiti omanju općinu.
Lokalni George Clooneyi nabacivali bi Diesel majicu, a na papcima nezaobilazne – “najkice”.
Cure?
Eh, cure…..
kaledioskop tekstura, šljokica, rajfova i ostataka “kokotica” iz ‘80-tih.
Kod nekolicine njih jasno se očitavala “facijalna ratna zona” u kojoj su se sukobljavali puderi, olovke, ruževi - i nitko nije bio pobjednik.
“Topić” koji je nemalo puta prkosio zakonima bontona je bio nezaobilazan kao i traperice ( visokostrukirane – ako me memorija dobro služi )
Na nogama, kako koja - ali je bilo onih sa “platformama”, što im je činilo zamjetne probleme kod čaganja pa čak i nekoliko izvrnutih gležnjeva.
Nije nas bilo briga.
Svi smo izgledali pomalo tragikomično - traperice preuske ( ili u mom slučaju preširoke, jbga - bio sam “reper” ), majice preširoke, frizure kod nekih kao da ih je lizalo škotsko govedo, kod drugih pak k’o da su preživjeli pad fena u kadu.
Ipak, u tom neredu bilo je nešto istinito.
Nismo glumili, nismo morali “izgledati dobro za story”.
….nikog nije bilo briga.
Tad se nije sve snimalo, ništa se nije spremalo “za uspomenu”. Sve je postojalo samo u tom trenutku. Pogled kroz dim, smijeh, doticanje ruku kad DJ Gežo pusti “Rhythm of the Night” - sve se događalo jednom i nestajalo.
Čagica je bila naš jezik.
I svatko je imao svoj pokret.
Onaj prijatelj koji je uvijek plesao kao da zove kišu, netko tko je pokušavao imitirati Michaela Jacksona, netko tko je proživljavao napete trenutke egzorcizma, netko tko nije mogao plesati jer je pod bio preljepljiv, ona s platformama koja je pizdila jer je imala platforme…
...netko tko bi se samo ljuljao uz rub, s cigaretom u ruci i pogledom koji govori - “ samo promatram, ali i pripadam”.
I nitko nije bio bolji ni lošiji.
U Ex-u nisi morao biti savršen - samo prisutan.
To je bilo dovoljno.
Sjećam se trenutka kad bi svanulo. Izlazimo van, oči crvene, kosa zalijepljena, pijani k'o guzice, prvi jutarnji šokovi kad vidiš onu koju si šlatao cijelu noć…
...zrak hladan.
Negdje u daljini pjevaju ptice, a netko, prizvukom šlagirane osobe predloži - “ajmo na burek!”
To je bio kraj, ali i dokaz da smo stvarno živjeli.
Nitko nije znao kamo nas i kuda život vodi, ali svi smo znali gdje se vraćamo idući petak.
...i subotu.
“Preživjeli smo još jedan Greatest Hits vikend.”
Danas me onaj mladac iz čijeg se auta orio bezvremenski hit podsjetio kako tijelo pamti ono što mozak polako zaboravlja. Noga mi je lagano “zacupkala”, čak sam ( barem mislim ) na okraći trenutak malo i začagao….
I sjetio se nekih…
Nekih kojih više nema, nekih koji su se spasili pa odjebali iz ove vukojebine, nekih koji odgajaju svoju djecu…
...nekih koji su još uvijek isti, samo s malo više bora i malo manje kose.
Nekih koji pretjerano hrane svoju ionako predebelu mačku.
Možda smo tada bili naivni.
Možda smo mislili da će sve trajati vječno.
Ali znate kaj?
Mislim da smo baš zbog toga bili sretni.
Nismo znali ništa o vremenu i koliko ga malo imamo, pa smo ga trošili kao da je beskonačno.
Plesali smo dok nas nije boljelo, ljubili se kao da nema sutra, cugali k’o životinje, smijali se bez razloga.
Danas bi to sve nazvali “nostalgijom”, ali tada...
...tada je to bio život.
Kad bih mogao, vratio bih se samo na jednu večer.
Sjeo bih za onaj šank, naručio bambus, pogledao oko sebe i rekao onom svom mlađem ja:
“Ne misli na sutra. Samo pleši.”
“...this is the rhythm of the night., napisao je na Facebooku Kiki Pterović.
Hvala, Kiki, što si probudio uspomene i podsjetio mnoge na najljepše i najzabavnije dane mladosti!
foto: fb - kristijan petrović
zaktualno.hr