Ne pamtim godine, kao moj kolega Breljak, ali sjećam se kako je Dala bio u velikoj frci jer s Varteksom nije uspio ostvariti pobjedu punih 13 kola, doživjevši pritom sedam uzastopnih poraza. Kada je konačno pobijedio došao je na presicu blijed kao krpa, spreman za infuziju. Neki treneri napadali su novinare zbog čega se njega štiti, zbog čega ima toliki kredit, a oni bi nakon tri poraza morali otići. I otišao je Dala te godine u Rijeku. Ne sjećam se dobro i ne mogu pronaći te rezultate, ali mislim da je bio četvrti na kraju, a jedan riječki novinar ga je doslovce razapeo. Pokupio je stvari otišao u Dinamo iz Tirane, pa onda u Slaven Belupo, pa u saudijski Al Faisaly gdje proveo tri godine. Bili su tamo s njim i naši Benko, Jertec, pomoćni trener Borimir Perković. Pričao mi je Benko, koji je izdržao šest mjeseci u toj pustinji, kako tamo nema ničeg. Nema dućana, nema kina, samo neke blatnjave kućice, neki mali stadiončić i to je sve. Po danu je temperatura 50 stupnjeva, spavaš pod klimom i čekaš večer i 22 sata kada padne temperatura, kako bi održao trening. Osim interneta, facebooka i Bele nemaš ništa drugo. Trebalo je to izdržati. Dala je stvarno to izdržao pa otišao u Al Hilal, onda Al Ain, azijski Real Madrid, s kojim došao i do finala azijske Lige prvaka, a što je sve usput osvojio u prvenstvu UAE ne treba ponavljati.
I sad poslije finala s Francuskom pokazao je da je velik. Bio je sigurno silno razočaran kao i većina igrača, ali nije klonuo. Zna dobro da je to nogomet. Njegovi Vatreni osvojili su srca i simpatije cijelog svijeta. Svi, ali baš svi bili su za nas, osim nekih ljubomornih susjeda iz „regiona“ koji su se naslađivali porazu od Francuske. I što je najveći paradoks tog finala naši su odigrali najbolju tekmu na Mundijalu. Kada smo dobili Engleze i ušli u finale bili smo u totalnom transu. Napravili smo nemoguće, a nekako imam osjećaj da smo svi skupa premalo vjerovali da možemo osvojiti onaj zlatni pehar vrijedan 11 milijuna eura. Stvarno kao da nismo vjerovali, ali igrači jesu. Dala je vjerovao da možemo do vrha, a to su i pokazali i igrači na terenu. Razbili su tu Francusku za koju sam, priznajem, mislio da je bolja i jača. Jača je bila samo fizički i „sprinterski“. Tehnički nikako, ali baš takva igra njima je odgovarala jer su čekali tu svoju ubojitu kontru, a i sreća im je bila sklona. Na stranu sad taktika i sve ostalo, iako mislim da je bila izvrsna. Nema tu neke velike filozofije, nije nogomet neka znanost. Protivnika je lako pročitati. Znao je Dala da će nam najveći problem biti izgubljena lopta i brza tranzicija Francuza. I tako je bilo. Morali smo se potpuno otvoriti nakon 2:1 i to nas je koštalo. Reći će neki nema veze i drugo mjesto je velik uspjeh i u pravu su. Samo ne mogu se oteti dojmu da je moglo završiti i drugačije i da smo igrom i zalaganjem zaslužili biti prvi. A Dalić? Vratit ću se na početak priče. Posložio je kockice, uspio je skup planetarnih nogometnih zvijezda ujediniti. Imao je i sreće, rekli bi neki. Imao je, nema tu spora, a najveća sreća bila je ta što su se neki silom prilika maknuli od te reprezentacije i pustili je da igra. Dalić je to osjetio i s njima napravio rezultat za povijest. Svaka čast!
www.vzaktualno.hr/r.l.
