Zagrepčanin Berislav Mance, unuk Zvonimira Gervaisa, poslao nam je zanimljive informacije o Varaždinskoj pješačkoj pukovniji br. 16. domobranskoj postrojbi koja je 1912. godine bila u Beču u neposrednoj blizini cara Franje Josipa I koja je 1914. upućena na sva istočna ratišta 1. svjetskog rata. Točno prije 100 godina, 30. lipnja 1918. godine, pukovnija se, kako su javljale tadašnje tiskovine zatekla u paklu Dolomita. Evo što piše Mance:
"Hrvatski domobrani na dvoru Cara Franje Josipa
(Od “centra svijeta” do zaborava)
Prije 100 godina u paklu svjetskog rata domobrani Varaždinske pješačke pukovnije br. 16 nalaze se u Tirolu u području znanom kao pakao “3 brežuljka” gdje su svakodnevno u teškim bitkama “na nož” čvrsto stajali na braniku odlazeće Carevine. Preživjeli su govorili kako su ”mrtve slagali “ko drva”, kako se u kanjonu Brente i usponu Mt Grappu najviše ginulo od rasprskavanja kamenja, kako je u podnožju planine ljeto a na vrhu osvanuo snijeg a vojnička varka je bila “podjela fesova” prije juriša...”.
Varaždinska domobranska pukovnija sa sjedištem u Bjelovaru koja baštini vojničku tradiciju postrojbe bana Jelačića sastavljena je većinom od hrvatskih domobrana (93 posto). U javnosti je skoro nepoznato kako su “varaždinci” u zanimljiva vremena prije prvog rata službovali u samom centru Beča. Od 1912. glavnina pukovnije sastavljena od 3 bataljuna “varaždinaca” (jedan bataljun je zadržan u Bjelovaru) boravi u elitnoj vojarni “Schwarzemberg” pokraj carskog dvorca Belvedere. Poznatija kao “Marrokannen kasserne” ova vojarna je vojnim tunelom povezana sa dvorcem Belvedere pa su “varaždinci” u svakom trenutku bili na dispoziciji carskom dvoru. Nije teško zaključiti kako je car Franjo Josip upravo Varaždinskoj pukovniji br. 16 povjerio svoju neposrednu sigurnost i miran san. Moj djed po majci Zvonimir (Vjekoslav) Gervais kojemu je nakon smrti roditelja sudbina dodijelila vojni poziv našao se na prvoj službi kao mladi zastavnik (19 g.) u 16. pukovniji u tadašnjem “centru svijeta” u Beču. Sjećao se kako je “regimenta” nedjeljom na Svetu Misu “u paradi” marširala kroz centar grada, kako je stražarila u carskom Hofburgu, kako su oznake na odorama 16. pukovnije bile žute pa su ih bečani od milja zvali “kanarincima”. Prisjećao se bečkih teatara, glamura i opera, ali i vojničkih vježbi kojom prigodom je jednom i sam Car prolazeći uz položaje pukovnije zaustavio vozilo i porazgovarao sa vojskom ponudivši ih sendvičima. “Varaždinaca” se u svojim memoarima sjeća i poznati Edmund Glaise von Horstenau. Zabilježio je kako je u Beču pozvan “pukovnijskom časničkom stolu” nazočiti zadnjoj proslavi dana pukovnije kao i junačkog držanja pukovnije u borbama na Drini.
Početkom rata 1914. Varaždinska pukovnija br. 16 otpremljena je direktno na bojište. Famozni “Aufmarch” regimente kroz sam centar Beča zabilježen je i u kratkoj filmskoj snimci koju sam pronašao u talijanskoj arhivi. Regimenta je na Drini kod Batara desantirala u prvom valu. Zastavnik Zvonimir Gervais je tom prigodom teže ranjen u nogu, koju su mu žurno “po reglementu” revni vojni doktori odmah htjeli “odrezati” no on je to uspješno otklonio jer “što je muškarac bez noge”. Dolazak prvih ranjenika u Zagreb domoljubno su bilježile sve zagrebačke novine, istaknuvši i “jednog teže ranjenog zastavnika 16. pukovnije”. Pukovnija je kasnije premještena u Bukovinu, Galiciju, borbe su bile teške a gubitci strašni. Satnik Zvonimir Gervais je ranjen još dva puta.
Pukovnija je u ljeti 1918.g. premještena na područje Tirola gdje je nakon paklenih borbi dočekala konačno primirje i “carski proglas sa oslobađanjem od vojničke zakletve”. Pukovnija nije položila oružje već je mirno u urednom vojničkom poretku otišla u Zagreb. Veliki broj domobrana koji je vojnički naivno odmah odbacio oružje završili su kao zarobljenici, često u logorima na Siciliji. Pukovnija je ulazeći u Zagreb na krovovima zgrada zatekla strojnice srpske vojske, uredno se postrojava na Jelačić placu i u miru raspušta. Časnici su zadržali svoj vojni “beštek” sa insignijama regimente koji pribor postoji i danas.
Ratni put Pukovnije detaljno je opisao njen Ratni dnevnik koji je Hvala Bogu! iz bjelovarskih arhiva iz zaborava izvukao g. Željko Pleskat iz Državnog arhiva u Bjelovaru. Prošavši nekim mjestima iz Dnevnika ja sam u spomen kosturnici “Osariju” u Asiagu, u blizini Col del Rosso i Monte di Val Bella zapalio svijeću.
Zvonimir Gervais se više nikada nije vratio u Beč. Nakon 1. rata mu je bilo “dosta vojske” želio je nastaviti civilnu karijeru no to mu nije uspjelo. Vojnu karijeru je nastavljao sve do 1945.g. kada je kao pukovnik poražene hrvatske vojske ostao bez posla, nepriznatog staža i zvanja. Ipak, radom i poštenjem pronašao je način ostati čovjekom, znao je uz smiješak pomagati ljudima, društvu i naročito djeci. Umro je u 89. godini.
Zvonimir Gervais je odlikovan je u svim državama u kojima je živio. Iako je u životu doživio najteže obiteljske tragedije ostao je skroman, pošten i optimističan. Geleri s Dnjestra, koje je znao opipavati po ruci, danas mirno leže pomiješani s njegovim kostima na groblju Mirogoj. Tu leže i neki njegovi “varaždinci”. Ipak, većini su kosti razasute po poznatim i nepoznatim ratištima Velikog rata.
“Marrokannen kasserne” je nakon 1. sv. rata preuzela policija i danas se u tom objektu nalazi Policijska akademija Saveznog ministarstva unutarnjih poslova Republike Austrije. U prigodnom muzeju zapazio sam i skromni memento na “varaždince” 16. pukovnije. To su dva lista papira sa imenima domobrana.
Dulje vrijeme razmišljam o povezivanju osoba koje nešto veže s 16. pukovnijom. Tako bi bili u mogućnosti izmijeniti obavijesti, osvijetliti i učvrstiti sjećanja na naše domobrane. Možda i organizirano i dostojanstveno zapaliti našu svijeću na mjestima na kojima leže njihove kosti. U tom cilju molim zainteresirane molim javiti se na email berislav.mance1@zg.t-com.hr (mob. 00 385 91 4545526).
Beč, 30. lipnja 1918. novine bilježe vijest s talijanskog ratišta:
“ Novi talijanski planinski napadi nisu uspjeli. Naše položaji na visoravni Sedam zajednica jučer su bili pod teškom neprijateljskom topničkom vatrom, nakon čega je nekoliko sati kasnije došlo do teških napada na Col del Rosso i Monte di Val Bella. Dok su napadi usmjereni protiv Col del Rossa bili neuspješni, kod kuće, na Monte di Val Bella nakon teške bliske borbe talijanski napad na prvu crtu bio je u mogućnosti probiti našu obranu. No, ponovno su ih u protunapadu odbacili bataljoni mađarske pješačke pukovnije br. 131 i Varaždinske pukovnije br. 16. Daljnji pokušaji napada, kao i djelomični potezi kod Sisemola i Asiaga, ugušeni su našom pucnjavom. Inače svugdje artiljerijska bitka različite snage. Načelnik glavnog stožera.”
Sastavio Berislav (Vilim) Mance.
www.vzaktualno.hr