27. siječnja obilježava se Dan sjećanja na holokaust, stoga je to prigoda da u redcima koji slijede prenesemo tužna, ali i tragična sjećanja Eve Ackermann-Krajanski, jedine živuće varaždinske Židovke koja je uspjela preživjeti strahote ustaške vlasti i danas ima 97 godina, a trenutno se nalazi u jednom domu umirovljenika u Zagrebu. U Varaždinu je sa svojom obitelji prije rata i uspostave NDH živjela mirnim i staloženim životom koji je nestao u srpnju mučne 1941. godine.
Miran život tragične obitelji u Dućanskoj br. 9
Daleke 1922. godine rodila se u uglednoj obitelji Krajanski u Gundulićevoj ulici br. 9, danas poznatoj kao Dućanskoj ulici. Njezin otac Artur Krajanski, rođen u Varaždinu, bio je poznati znanstvenik, intelektualac i varaždinski apotekar koji je imao svoju ljekarnu u samom centru grada 'Ljekarna k zlatnom anđelu', dok je majka Jelisaveta bila Mađarica iz Šoprona i profesorica klavira, koja je jedno vrijeme radila u Muzičkoj školi u Varaždinu. Kako kaže Eva: 'Ja sam bila dušom i tijelom, kao i moj brat, Varaždinka, već u trećem koljenu u toj poznatoj, ali nažalost, tragičnoj obitelji.'
- Bili smo zaista sretna obitelj. Muzika nas je istinski zanosila i oplemenjivala, a tati je bila omiljeni hobi. Ja sam od najranije mladosti učila kod moje mame glasovir, a svirala sam i harmoniku. U našoj se kući jednom tjedno svirala komorna glazba – prisjeća se Eva.
Eva kaže kako su po jeziku i ophođenju s drugim ljudima bili pravi Varaždinci te da ona i brat nikada nisu bili odgajani religiozno kao Židovi. Njezina majka nikada nije posjećivala sinagogu, a otac samo na Roš Hašanu i Jom Kipur. Eva je završila varaždinsku gimnaziju, a uoči rata družila se s ostalim varaždinskim Židovima s kojima je bila članica Židovskog cionističkog pokreta, učila hebrejski i maštala zajedno s njima o budućoj državi Izrael u kojoj bi živjeli bez diskriminacije i progona.
Rodna kuća Eve Krajanski Ackermann
Samoubojstvo kao jedini izlaz...
- Moj otac pratio je na radiju vijesti iz nacističke Njemačke, Beograda i Zagreba stoga je predvidio katastrofu židovske zajednice u Varaždinu. Znao je što nas čeka i uporno je ponavljao da živ ne želi dočekati Nijemce. Shvatili smo da on misli kako je jedini izlaz samoubojstvo – priča Eva.
Evin otac ubio se 6. travnja 1941. godine na dan ulaska Nijemaca u Jugoslaviju tako što si je pucao u srce. To je bio kraj obitelji Krajanski, a njegova smrt zlokoban znak kolektivne tragedije Židova koja će uslijediti. Artur je pokopan na Židovskom groblju bez ikakvog obreda idućeg dana kasno na večer jer se danju pucalo u gradu, a nebom su prelijetale njemačke 'štuke'. Nakon toga Eva i njezina majka psihički potresene vratile su se u svoj stan u Dućanskoj ulici. Idućih dana Nijemci su ušli u Varaždin čime započinju prva hapšenja i obilježavanja Židova Davidovom zvijezdom. Nakon ubojstva njezinog oca, ljekarnu je preuzela Marija Dumenčić imenovana od ustaških vlasti. Inače, ona je radila s Arturom u ljekarni, stanovala i hranila se u njihovoj kući da bi im potom na ovaj način okrenula leđa i nakon preuzimanja njihove ljekarne prekinula im svaku financijsku pomoć tako da je obitelj Krajanski preko noći ostala bez ikakvih prihoda.
Artur i Jelisaveta Krajanski
S razine civiliziranih ljudi oboreni na razinu životinja
- U prvim mjesecima postojanja NDH nismo imali nikakvih mogućnosti da pobjegnemo. Izolirani od ostalih građana u Varaždinu, čekali smo sa spakiranim ruksacima i torbama da nas odvedu. Najteže sam doživjela tu brutalnu degradaciju što su nas ustaše oborile s razine civiliziranih i kulturnih ljudi na razinu životinja. Te sam noći shvatila da sam Židovka – prisjeća se Eva.
12. srpnja 1941. godine kasno na večer u njihov stan u Dućanskoj ulici ušle su ustaše koji su nju, njezinu majku i brata istjerali iz stana u kamion pun Židova i odvezli ih u Jašionu, koja se nalazila nedaleko zatvora u Ulici braće Radić. Tu je bilo sabiralište iz kojeg su njih 600-tinjak drugi dan potjerali prema željezničkom kolodvoru gdje su natrpani u vagone za stoku i deportirani u Zagreb na Stari velesajam, današnji Studentski centar. Od tuda su otpremljeni za logor u Gospiću gdje je Evu poslužila sreća u nesreći jer se razboljela i dobila gnojnu upalu grla zbog čega ju je ustaški stražar, kako ne bi i ostale zarazila, izveo iz kino dvorane u kojoj su bili natrpani poput sardina, i naredio jednom kočijašu neka ju odveze u bolnicu. To je Evi spasilo živu glavu, dok je njezina majka skončala u Auschwitzu, a brat i stric u Jasenovcu. Nakon napuštanja gospićke bolnice Eva je od talijanske komande zatražila propusnicu za otok Preko gdje ju je čekao zaručnik. Zbog talijanske vlasti koja ih je željela natrag vratiti u NDH, pobjegli su u Split pa na Brač odakle su ih Talijani prebacili u logor na Rabu, gdje su dočekali kapitulaciju Italije nakon čega su partizanskim brodom dospjeli u Senj, pa u Otočac, a oslobođenje je Eva dočekala u Osijeku.
Eva i Đuro Ackermann sa sinovima
Mučan povratak u Varaždin...
Tu završava njezina tragična obiteljska priča nakon čega je smogla hrabrosti posjetiti Varaždin, gdje je za obitelj Krajanski i ostale varaždinske Židove bio početak kraja.
- Prvi sam puta nakon rata otišla u Varaždin vrlo brzo nakon oslobođenja. Mislim da je to bio jedan od najuzbudljivijih događaj u mojem životu. Stigla sam u Varaždin, stala nasred ulice, ne znajući kuda i kamo. Svratila sam u nekadašnju svoju kuću gdje sam zatekla potpuno nepoznate ljude, Vrlo brzo opet sam napustila Varaždin s teškom 'knedlom u grlu'. Trebalo je puno godina da sam mogla mirno i sabrano posjetiti svoj rodni grad – kaže Eva.
Eva Ackermann na dodijeli priznanja Grada Varaždina uglednim Varaždincima 2018. godine (FOTO: Sović)
M.Horvat/www.vzaktualno.hr