Dobro se sjećam tog 20. srpnja 2001. godine. Ne znam točno koji je dan bio u tjednu, ali moj ritual ispijanja jutarnje kave u tadašnjoj Ruži, u ulici Braće Radića, prekinuo je prijatelj iz obljižnjeg ureda uletjevši u kafić s nevjerojatnom viješću. „Pa Đelac je poginul!“ Nastao je muk, nevjerica, šok. Nisam mogao doći k sebi. Odmah sam se dohvatio telefona, zvao sam kolege novinare koji su također bili u šoku i pokušavali doznati da li je to istina. Javio mi se Vlado Premuž, nešto je načuo, ali nije bio siguran. Zvao sam onda i Zlatka Mehuna koji je odmah poslao ekipu HTV-a iz Zadra u Posedarje da provjeri. Na žalost bila je istina. Đelac je stradao zabivši se u kamion svojim BMW-om. U jednoj sekundi nestao je čovjek koji je uskrsnuo varaždinski nogomet. Sprovod je bio kakav Varaždin ne pamti. Rijeke ljudi sljevale su se prema groblju, nije bilo mjesta za sve koji su mu htjeli odati posljednju počast. Nakon Đelaca Varteks je još neko vrijeme vegetirao, a onda je polako počeo tonuti dok jedanaeset godina kasnije nije izbačen iz Prve lige. Što se nakon toga zbivalo znate svi. Grad se podijelio, navijači su osnovali svoj Varteks, Đelacovi prijatelji svoj NK Varaždin, a priče i svađe vrte se u krug. Priče o kojima više nitko ne želi javno govoriti pa neću ni ja. Ne želim na današnji dan uznemiravati Đelaca.
www.vzaktualno.hr/r.l.
