Skoro polovica prometnih nesreća u Europi događa se na dvotračnim izvangradskim cestama, no problemi na tim dionicama često ostaju zanemarivani.
U mnogim zemljama te ceste čine velik dio primarne i sekundarne cestovne prometne mreže. Generalno gledano te su ceste manjih geometrijskih standarda i nisu toliko održavane kao autoceste i brze ceste. U pravilu stoga imaju viši stupanj prometnih nesreća nego ceste više razine uslužnosti. Obično je to povezano s nedozvoljenim brzinama, opasnim pretjecanjima, vozačevom nepažnjom ili pak neprilagođenom i pretrpanom okolinom.
Stajalište da su za prometnu nesreću gotovo uvijek krivi vozači i kao takvi su jedini krivci, čak i u slučaju da su ozlijeđeni ili poginuli u istoj toj nesreći, možda je najveća prepreka stvaranju okruženja sigurnije ceste. Krivnja se obično pripisuje vozaču, a ne okolini ceste ili opasnosti na cesti. No, činjenica je da nitko nikada ne ulazi u promet s premisom da će učiniti pogrešku i uzrokovati prometnu nesreću.
Pokrenut u Švedskoj još 1994., na nivou EU prihvaćen je princip „Vision Zero“ koji se temelji na jednostavnoj činjenici da smo ljudi i griješimo, a sustav cesta nas mora održavati u pokretu i zaštititi nas na svakom koraku. „Održiva sigurnost“ bazira se na pet principa od kojih se dva baziraju se na „samoobjašnjavajućoj cesti“ (selfexplaining road) i „opraštajućoj okolini ceste“ (forgiving roadside).
Koncept „samoobjašnjavajuće ceste“ temelji se na ideji da ceste s određenim dizajniranim elementima ili opremom podižu očekivanja sudionika u prometu, a time izazivaju povećanje brzine ili neželjene manevre. Stoga treba dizajnirati „savršenu“ cestu koja će sama po sebi smanjivati brzinu i upućivati na znakove opasnosti. Kako ni „savršena“ cesta ne može spriječiti sve prometne nesreće, okolina ceste mora biti dizajnirana tako da se izbjegnu ozbiljne posljedice u slučaju izlijetanja vozila s ceste. Obično sudari s objektima uz cestu (stupovima, drvećem, ogradom…) imaju najteže posljedice, stoga tako dizajnirana cesta mora biti oslobođena opasnih objekata. Naravno, to nije moguće u svim situacijama, pogotovo jer se većina intervencija i sanacija mora izvoditi na već izgrađenim prometnicama. U takvim slučajevima, ako nema drugih mogućnosti, ti objekti trebali bi se ukloniti ili zaštititi zaštitnim ogradama.
„Opraštajuća okolina ceste“ definira se kao put koji je dizajniran i izgrađen na način da blokira i ometa razvoj mogućih vozačevih pogrešaka i izbjegava ili ublažava negativne pogreške u vožnji, omogućujući vozaču da vrati kontrolu, nastavi vožnju ili zaustavi vozilo na siguran način.
Ukratko, „samoobjašnjavajuće ceste“ pokušavaju predvidjeti vozačeve pogreške, dok „opraštajuća okolina ceste“ minimizira posljedice.
Kako bi se zadovoljio glavni prometni cilj, a to je sigurna i učinkovita vožnja sudionika u prometu, potrebna je zadovoljavajuća integracija cestovnog dizajna, kontrole prometa i sudionika u prometu, odnosno njihovo jedinstveno djelovanje. Dizajneri i planeri cestovnih prometnica moraju prepoznati kakav će utjecaj njihove odluke imati na potrebe za kontrolom prometa s kojima se susreću prometni projektanti, ali i na posljedični utjecaj na sigurno i učinkovito putovanje korisnika. Sigurne su ceste one koje su “samo-objašnjenjem” korisnicima prikazale kako se ponašati isključivo zbog izgleda i kontrole na cesti.
Ovaj prilog omogućuje Odjel logistike i održive mobilnosti Sveučilišta Sjever (https://www.unin.hr/tehnicka-i-gospodarska-logistika-kc/opce-informacije/)
vzaktualno.hr