Od početka godine je, ponajprije zbog krize vlasti u Venezueli i novih zaoštravanja odnosa s Iranom, a onda i dugotrajne akcije smanjenja proizvodnje najvećih proizvođača nafte, cijena sirove nafte narasla 40 posto.
Iako na prvi pogled djeluje kao zabrinjavajući trend, slične su skokove u posljednje dvije godine pratile korekcije cijena nadolje pa bi bilo logičnije očekivati novi pad cijena na svjetskim tržištima nego njihov stabilan rast, naročito kada se u analizu uključi i hlađenje svjetske ekonomije, piše Večernji list. U globalno političkom smislu potencijal proizvodnje veći je nego ikada dosad s obzirom na američku industriju škriljevca, ali ponuda se regulira kartelovskim sporazumima.
Puno je stoga zanimljivije proučavati cijene na domaćem tržištu goriva, koje prate kretanja na svjetskim tržištima kada nafta poskupljuje, ali ne i kada pojeftinjuje. Tako se najavljuje da bi u sljedećim tjednima cijena litre benzina mogla premašiti 11 kuna, iako se sirova nafta prodaje po cijeni nižoj od 75 dolara po barelu. Iste te cijene goriva bilježile su se na benzinskim postajama i 2012. kada se sirovom naftom trgovalo po cijeni od 123 dolara po barelu. Jednake su bile i u listopadu lani kada je nafta vrijedila 85 dolara po barelu.
Zašto? Jedan dio odgovora leži u trošarinama koje su u posljednjih sedam godina narasle i prilagodile se europskim pravilima, piše Večernji list.
Tako se 2012. na litru benzina plaćala trošarina od tri kune, a danas se ona približila iznosu od četiri kune, ali skočila je i marža u maloprodaji, i to bitno jer kreće se oko jedne kune po litri. A čim skoči cijena goriva, automatski poskupljuju i putovanja, a kako se trošak transporta ugrađuje u konačnu cijenu robe, poskupljuje i većina proizvoda pa je opravdan strah potrošača od cjenovnog udara. Od skupljeg goriva profitira jedino država koja na višoj cijeni nafte zarađuje većim prilivima trošarina i PDV-a u državni proračun.
vzaktualno.hr/večernji.hr