Roditelji diljem svijeta vode isti, tihi rat za kuhinjskim stolom.
„Pojedi još jedan zalogaj.“
„Probaj barem malo.“
„To je zdravo, vidjet ćeš.“
No djeca nisu tvrdoglava zato što žele prkositi roditeljima. Ona se, zapravo, bore s nečim puno dubljim – povrće im je apstraktno.
Nema kontekst, nema priču, nema odnos. Iz dječje perspektive, povrće je nešto zeleno, često vlažno i neugledno, što se odjednom pojavi na tanjuru – „odnekud“. A u tom „odnekud“ nema emocije, nema doživljaja, nema smisla.
Zato djeca odbijaju povrće. Ne zato što ga ne vole, nego zato što ga ne razumiju.
Kad dijete vidi gdje hrana raste – sve se mijenja
Onog trenutka kada dijete prvi put vidi vrt, zemlju, sadnice i proces rasta povrća, događa se promjena koju često iznenađuje i roditelje i nutricioniste.
Djeca prirodno gravitiraju prema istraživanju – vole dodirivati, sudjelovati i donositi male odluke. Kad nešto uberu sami, to prestaje biti „povrće“ i postaje njihov uspjeh.
I tu je ključ: djeca ne žele jesti ono što im se servira kao obaveza, ali žele jesti ono što su sama otkrila, ubrala ili „proizvela“. Ljudi – a osobito djeca – više cijene ono u čijem su stvaranju sudjelovali. Zato dijete koje ubere špinat ili otrese zemlju s mlade mrkve često želi da se to pojede još isti dan. Ne zato što je odjednom zavoljelo zeleno, nego zato što je povezano s procesom. Ta veza snažnija je od bilo kojeg „Pojedi, zdravo je“.
Kad povrće dobije ime, boju i priču – djeca ga počnu voljeti
U vrtićima i programima koji uključuju vrtlarstvo često se događa isto:
-
djeca daju imena salati
-
prate kako poriluk raste iz tjedna u tjedan
-
natječu se tko će pronaći veću blitvu
-
ponosno nose kući „svoj“ plod
Odjednom povrće postaje izvor uzbuđenja, a ne obaveza.
Hrvatski primjer: iskustvo koje mijenja odnos prema hrani
I u Hrvatskoj postoje projekti koji djeci omogućuju da hranu upoznaju iz prve ruke. Jedan od njih je Gruntek, gdje obitelji mogu posjetiti vrtove, istraživati polje i brati povrće izravno iz zemlje.
Roditelji često kažu da se nakon takvog iskustva događa nešto neočekivano:
djeca daju imena salati, natječu se tko će pronaći veću blitvu i s ponosom nose kući „svoj“ plod.
To je razlika koju ne možeš postići nagovaranjem – ali možeš iskustvom.
Što roditelji mogu učiniti odmah?
Čak i ako nemate vlastiti vrt, postoje jednostavni načini:
-
uključite dijete u odabir povrća na tržnici
-
dopustite mu da samo opere ili reže mekše namirnice
-
pričajte priče o hrani („Ovo je raslo na suncu, baš kao cvijeće“)
-
pokažite fotografije vrta ili procesa rasta
-
dajte povrću ime – djeci to nevjerojatno pomaže
Djeca ne odbijaju povrće zato što je povrće. Odbijaju ga jer ne znaju njegovu priču.
Kad im pokažemo gdje raste, dopustimo im da dotaknu zemlju, uberu list, izaberu mrkvu ili posade sjeme – povrće prestaje biti „nešto zeleno“ i postaje nešto njihovo. A ono što je njihovo… djeca vole bez nagovaranja.
tekst: Tino Prosenik, osnivač Grunteka
foto: arhiva
