A djelovali smo tijekom ove Olimpijade tako moćno, tako snažno, tako suvereno da smo sami sebe, već nakon „osvetničke“ pobjede nad Srbijom, okitili zlatom. Kada smo tome dodali sjajnu pobjedu protiv europskih prvaka Danaca tko je uopće mogao pomisliti da će nas moći zaustaviti stari, izraubani i do tada neuvjerljivi Francuzi. 

Ali onda se dogodio Tunis protiv kojeg se već dalo naslutiti da ulazimo u probleme. Dobro, podcijenili smo taj mali Tunis, pokazali smo kako se teÅ¡ko nosimo sa onima koji se tuku, ali je ipak do izražaja je doÅ¡la naÅ¡a kvaliteta i proÅ¡li smo u polufinale. 

I tu nas je onda dočekala ta vražja Francuska. Po tko zna koji puta Onesta nam je prodao istu foru. Po tko zna koji puta postavio je duboku obranu protiv koje ne znamo igrati. Neshvatljivo je da Goluža opet na to nije znao odgovoriti, baÅ¡ kao i njegov prethodnik ÄŒervar. Opet smo pali na isti Å¡tos, opet smo ispali naivni i glupi. Francuzi, osim Å¡to žestoko tuku, znaju i igrati, imaju na golu fantastičnog Omeyera koji je uvijek posebno „napaljen“ na nas, baÅ¡ kao i njegovi suigrači. Francuzima niÅ¡ta nije bilo toliko bitno kao tekma s nama. Protiv nas im raste motiv, protiv nas igraju na sve ili niÅ¡ta i uvijek pobjeÄ‘uju. Jesu li znali bolje tempirati formu od Hrvatske? 

TeÅ¡ko je reći, ali je nesporno da su oni rasli nakon razigravanja po grupama, a mi padali. I zato je teÅ¡ko podnijeti joÅ¡ jedan poraz od njih. Ipak sigurni smo u jedno. Da je kojim slučajem živ Velimir Kljajić i da je kojim slučajem dobio ovu sjajnu generaciju u ruke sigurno bi Francuska bila „pokojna“, a hrvatski bi rukomet dobio ono Å¡to kvalitetom zaslužuje, a to je zlato. Ovako ćemo ostati samo mala, frustrirana rukometna nacija.