Tako je unutraÅ¡njost Sinagoge, pred prepunim auditorijem, podsjetila na svrhu svoje gradnje, a u budućnosti s novim multikulturnim životom. Okupljenima se kratkim čitanjem iz Židovske svete knjige obratio glavni rabin Židovske općine Zagreb Luciano MoÅ¡e Prelević. Morao je to učiniti, kako je rekao, u nekadaÅ¡njoj Sinagogi, a njegovo je kratko obraćanje popraćeno velikim aplauzom, baÅ¡ kao i varaždinskog biskupa mons. Josipa Mrzljaka i gradonačelnika Gorana HabuÅ¡a. 

Bio je to uvod u izuzetan glazbeni doživljaj koji su priredili Zbor varaždinske katedrale “Chorus angelicus“, Orkestar Oružanih snaga RH, operni pjevači Margareta Klobučar, sopran, Nikolina Virgej Pintar, alt, Josip ÄŒajko, tenor, te ugledni glumci Rene MedveÅ¡ek, kao narator i Barbara Rocco u ulozi vračare, i dječak Mateo Mikulić kao dječji glas. Izvedbom je dirigirao AnÄ‘elko Igrec, a režirala Ksenija Krčar.

Mnogi, koji su imali sreće i na vrijeme nabavili ulaznice, pitali su se kako će zvučati ovo djelo u dvorani koja još podsjeća da se Sinagoga obnavlja u prostor kakav je nekad bio. Uvjeren da će izvedba oratorija zvučati odlično bio je Anđelko Igrec još prije zajedničkih proba u tom prostoru, još dok su se za tu prigodu postavljali pod i pozornica.

– Odluka o mjestu izvoÄ‘enja povezana je s nekoliko detalja i momenata. Ovo djelo sam čuo joÅ¡ za vrijeme studija u Beču i ono me oduÅ¡evilo. Cijelo vrijeme od tada me kopkao taj David, toliko sam ga želio jednom postaviti i sad je konačno doÅ¡ao na red. Imamo zbor s kojim često nastupamo na Varaždinskim baroknim večerima i dobro nam ide. Ja sam orguljaÅ¡ u Katedrali, dobro poznajem Sveto pismo, puno sam sluÅ¡ao i tu sam nekako doma. No, ipak je to literatura koja je bitno vezana uz Židove. A i novi zavjet isto su pisali Židovi.

Izrael je 2008. godine bila zemlja partner Varaždinskim baroknim večerima, a nakon  godinu dana zbor je iÅ¡ao u Izrael. Imali smo dva koncerta, takoÄ‘er i u Sinagogi. I onda se poklopilo da u Varaždinu postoji Sinagoga kao graÄ‘evina, te da je jako blizu je Katedrale. Ona se obnavlja i ja sam razmiÅ¡ljao da za otvorenje Sinagoge izvedemo od Leonarda Bernstinea “ÄŒičerske psalme” na hebrejskom, napisane za orgulje, harfu, udaraljke i zbor. – objasnio je Igrec.

– Ovo oko otvorenja se odužilo, pa sam se odlučio za Honeggera, ali ne na hebrejskom, već na hrvatskom jeziku u prepjevu Marjane i Radovana IvÅ¡ić. To se djelo izvodilo viÅ¡e puta u Hrvatskoj, ali verzije za veliki simfonijski orkestar. Ovo Å¡to mi izvodimo je originalna verzija, onako kako je Honegger napisao, za manji sastav od 16 instrumenata, za zbor i soliste. Cijelo vrijeme je bila prisutna poveznica Davida, Sinagoge, zbora katoličke katedrale i to u gradu u kojem uz katolike nema previÅ¡e drugih konfesija. TakoÄ‘er u gradu nema Židova, koji su deportirani 1941.. U oratoriju David hoće sagraditi hram, ali Bog mu ne da, tek Salamon gradi veliki hram, pa je to opet jedna poveznica s ovim naÅ¡im hramom. Sve je to upečatljiv znak da se neÅ¡to napravi. Dobio sam i pismo podrÅ¡ke od predsjednika Josipovića, koji je i sam kompozitor. NaÅ¡ biskup Josip Mrzljak me je odmah podržao. On je inače predsjednik hrvatskog ogranka svjetske konferencije „Religija za mir“, gdje postoji dijalog izmeÄ‘u religija – opisivao je Igrec situaciju u kojoj se odlučio za „Kralja Davida“.

– Kad se scenski postavlja glazbeno djelo uvijek se dogode novi momenti, vidiÅ¡ neÅ¡to Å¡to prije nisi vidio. PitaÅ¡ se Å¡to je zapravo Honegger htio reći. Govor nije baÅ¡ točno notiran, ima različitih verzija. Morali smo se malo potruditi, neka mjesta su bila teÅ¡ka za zbor. Kroz posljednje probe u pravom ambijentu tražili smo sklad. Jer, uvijek je tako, svi sve znamo, ali to joÅ¡ mora zazvučati. Glazba je to raÄ‘ena dvadesetih godina proÅ¡log stoljeća, nema veze s romantikom, barokom niti s klasikom, to je neÅ¡to Å¡to je malo zahtjevnije. Ima impresionističkih akorda, ima kvarta akorda. S tercama je lakÅ¡e pjevati i sluÅ¡ati. Zato je to neÅ¡to neobično, akordi zvuče malo drugačije nego su ljudi naučeni.  Jako je ritmički naglaÅ¡eno za jedan zbor katedrale, koji pjeva viÅ¡e meditativniju i smireniju glazbu. Sad se susrećemo s jednom teatralnom glazbom. Mi nikad ne pjevamo nekakve ratne pokliče, nikad nismo ratnici, vojska. Ima u djelu aleluje, a tu smo doma.

– Ne, radio sam onako kako je napisano. Vidi se da je Honegger promislio, znao je Å¡to hoće. Ako ja njega ne shvaćam krivica je u meni. U ovoj partituri koju ja imam, ima puno greÅ¡aka koje su nastala kod prepisivanja partiture rukom. Trebalo je pripremit partituru, jedino su takve intervencije. Kod teksta sam konzultirao Bibliju, jer Židovi su pisali neÅ¡to Å¡to nisu izgovarali, a kod prijevoda je malo izmijenjeno. Tako smo primjerice ime Jahve iz Biblije promijenili u Gospode. Eto takve stvari smo mijenjali, nebitne.

– U svakom slučaju. Mislim da bi verzija za simfonijskim orkestrom bila lakÅ¡a. Nemam puno iskustva sa simfonijskim orkestrom, ali mislim da bi se kolege dirigenti složili s time. Jer, ovo je komorni sastav. Mislim da je lakÅ¡i balans i čitav spjev u noći kad je predstavljen Å aulov logor i zvukovi zvona kad je veći korpus, nego Å¡to ovdje imamo samo harmonij. Teže je sa komornim, nego s bogatstvom jednog simfonijskog orkestra. ÄŒinimi se, da nitko kod nas nije izvodio ovu originalnu verziju. Mi to izvodimo zbog naÅ¡ih praktičnih razloga, ne možemo si priuÅ¡titi simfonijski orkestar. Kad hoćete približiti rat to se mjeri i u decibelima. Razlika je 80 ljudi, prema 16 instrumenata koje mi imamo. No, u ovom prostoru Sinagoge postignuta je jedna punoća. Nije preglasno, taman volumen za taj prostor.

– To je sigurno oratorij „Pashalne slike“. Traje sat i pol, sudjelovao je veliki sastav, veliki orkestar i dva zbora. To mi je najznačajnije. Inače piÅ¡em jednostavnija djela. PoÅ¡to sam u crkvi piÅ¡em psalme. To su najobičnije melodije s različitim pjevačima, minijature koje su čovjeku drage. Volim pisati psalme za liturgiju, a razumljivo je mnogima koji to sluÅ¡aju. To nije neka kulturna vrijednost. 

Govorio sam zboru da, ako mi to dobro izvedemo, publika neće primijetiti da je to teško djelo.

Radi se o tome da Rene Medvešek pripovijeda priču kako je kralj Šaulin ubio tisuću, a kralj David desetke tisuća ljudi. Ne možete to drugačije izvesti nego je Honegger uglazbio. To vam je kao i u filmu, filmska glazba ne mora uvijek biti romantična, rap ili nešto drugo popularno, ovdje ima svega i svačega.

– Počeli smo prije Božića.

– Ja sam na relaciji Beč-Varaždin, Ovdje sam uvijek kad treba svirati mise, kad su probe, puno se može organizirati putem elektronske poÅ¡te. Moji su u Beču. To je problem, supruga radi tamo, na odreÄ‘eno vrijeme. Kad gledam druge, koji rade izvan Varaždina, primjerice Davor Bobić radi u Osijeku, njemu je puno dalje nego meni, ja sam tu za tri sata. Oni koji svaki dan putuju u Zagreb, kad se zbroji putuju viÅ¡e nego ja. Svi dirigenti ovoga svijeta, osim koji su zaposleni u jednoj kući, se Å¡eću. BaÅ¡ vidim kod supruge, dolaze ljudi predavati iz cijele Austrije, dolaze iz Å vicarske, iz Njemačke. Jedino redoviti profesori ostaju, svi ostali s godinama moraju mijenjati fakultet.