– Ja sam jedini general kojega je Hrvatska osudila za ratni zločin, a Jugoslavija za izdaju, odnosno zato Å¡to nisam počinio ratni zločin. Uz to, i Slovenci su pokrenuli proces protiv mene u Murskoj Soboti, i to takoÄ‘er za ratni zločin. Jedino se Haag nije zanimao za mene – rekao mi je Vlado Trifunović, general bivÅ¡e JNA i zapovjednik varaždinskoga garnizona 1991. god., s kojim sam razgovarao u kućnom pritvoru, u samačkom vojnom hotelu Bristol u Beogradu, netom Å¡to je ovamo premjeÅ¡ten iz Srpskog zatvora u Požarevcu. 

Osim Å¡to je pristao na razgovor, dozvolio je da mu se objavi puno ime i prezime.

Trifunović je u Hrvatskoj osuÄ‘en na 15 godina zatvora jer je, prema optužnici, naredio granatiranje varaždinskoga i čakovečkog aerodroma, a u Srbiji na 11 godina zatvora jer nije naredio granatiranje Varaždina i bez borbe predao vojarnu. No, Vlado Trifunović ne odustaje. 

I dalje najavljuje žalbu na obje presude jer želi da istina bude utvrđena.

– Izdali su me tadaÅ¡nji najbliži suradnici koji su i najodgovorniji za moj progon koji traje dandanas. To su Života Avramović, Andrija RaÅ¡eta i DobraÅ¡in Praščević, generali iz bivÅ¡eg 

zapovjedniÅ¡tva Pete vojne oblasti u Zagrebu, te general armije Veljko Kadijević i general potpukovnik Marko Negovanović iz Å¡taba Vrhovnog zapovjedniÅ¡tva. Za granatiranje Varaždina kriv je general Života Avramović koji je tu zapovijed izdao bez mojeg znanja, a ne ja! No, mene se u Hrvatskoj optužilo i u odsutnosti osudilo na 15 godina zatvora kao ratnog zločinca – objasnio je general Trifunović koji je od 1991. godine, otkako traje njegova golgota, izgubio sve Å¡to je imao i spao na prosjački Å¡tap.

Obitelj mu je raštrkana na više strana, a on sam u kućnom pritvoru, u samačkom beogradskom vojnom hotelu Bristol, u skromnom sobičku tri sa tri četvorna metra u Karađorđevoj ulici 50, čeka još jedno suđenje. Ovaj put u Sloveniji gdje ga također optužuju za ratni zločin, a od Okružnog suda u Murskoj Soboti stigao je u Beograd zahtjev da ga se sasluša o kaznenim djelima za koje ga slovensko pravosuđe tereti da ih je počinio u Republici Sloveniji 1991. godine.

– Slovenci sada traže moje sasluÅ¡anje da me osude za ratni zločin kao da sam ja s vojskom u Sloveniju krenuo samovoljno. Kao vojnik profesionalac isključivo sam i u tom slučaju samo izvrÅ¡avao nareÄ‘enje tadaÅ¡njeg PredsjedniÅ¡tva SFRJ, kojemu je potpredsjednik bio Stjepan Mesić, bivÅ¡i hrvatski predsjednik. Odgovorno tvrdim da u Sloveniji nisam počinio nikakav ratni zločin, a logikom kojom se vode, Slovenci bi na odgovornost mogli pozvati i Mesića – zaključio je Trifunović, pokazujući mi dvije knjige koje je napisao tijekom tamnovanja u zloglasnom i surovom zatvoru u Požarevcu te u vojnom zatvoru u Beogradu. 

Knjige „Neću milost“ i „BuÄ‘enje savjesti“ posvetio je djeci Nadi i Željku, koji žive u Hrvatskoj, te unucima  Bojanu i Dariju.

General Trifunović u meÄ‘uvremenu je u Jugoslaviji zbog velikih zdravstvenih problema pomilovan i osloboÄ‘en od izdržavanja zatvorske kazne, ali presuda mu nije ukinuta. Živi kao graÄ‘anin drugog reda, bez prava na stan i s drastično smanjenom vojnom mirovinom kojom, kako kaže, jedva preživljava u kućnom zatvoru. Ograničena mu je i sloboda kretanja, a njegova supruga Milka bila je prisiljena otići u Njemačku gdje je zaraÄ‘ivala kako bi njena obitelj preživjela.

– Zbog mene su trpjela i dandanas trpe moja djeca u Hrvatskoj. Godine 1991. kći Nada i sin Željko ostali su bez posla.

General Trifunović tvrdi kako mu je jedini cilj bio spasiti živote golobradih vojnika koji nisu bili proÅ¡li niti redovnu obuku, te Varaždin od većih razaranja. Kada su iz Varaždina stigli u Beograd, Trifunovića je general Jevrem Cokić pitao – zaÅ¡to su doÅ¡li.

– Kada sam mu odgovorio da sam doveo žive ljude, rekao mi je: „Nama ne trebaju živi, nego mrtvi heroji. Trebao si s njima ostati tamo, boriti se do kraja i izginuti ako je bilo potrebno. 

– Osim njega, na Vojnom sudu u Beogradu najviÅ¡e su me teretili generali Andrija RaÅ¡eta i Momčilo PeriÅ¡ić. RaÅ¡eta je na jedno suÄ‘enje donio hrpu hrvatskoga tiska gdje se pisalo o mojem slučaju i predaji varaždinskoga garnizona. Izjavio je sudu da sam ja sa 220 vojnika mogao dva mjeseca tuči po Varaždinu i razarati ga. Nije me poÅ¡tedio ni general Momčilo PeriÅ¡ić koji je tijekom mog suÄ‘enja u Beogradu postao načelnik GeneralÅ¡taba Vojske Jugoslavije pa je imao joÅ¡ veću moć. Izjavio je kako je mjesec dana u torbi nosio bombu da bi je bacio na izdajicu, odnosno na mene, ako me negdje sretne. Sada je isti taj i takav PeriÅ¡ić potpredsjednik srbijanske Vlade „(na tom položaju bio je dok smo vodili ovaj razgovor , op.p.) , ispričao je Vlado Trifunović.

General smatra da jednostavno nije kao čovjek odgovarao tadašnjim političkim i vojnim oligarhijama koje su željele ubojstva i zločine.

– Nisam se u taj plan uklopio. Bio sam profesionalac, a ne osvajač, zločinac i pljačkaÅ¡. Beogradu bi odgovaralo da sam sa svojom vojskom bio likvidiran u Varaždinu, zato su nas i prepustili na milost i nemilost u najtežim trenucima. Nekome je u Varaždinu očito trebala Ćelekula. Voljan sam stoga doći pred hrvatski sud na ponovljeno suÄ‘enje, ali pod uvjetom da ono bude korektno kako bih konačno skinuo sa sebe ljagu ratnog zločinca. Osim spomenutih svjedoka, sud se u moju nevinost može lako uvjeriti i na temelju viÅ¡e citata iz knjige „Kako sam ruÅ¡io Jugoslaviju“ bivÅ¡eg hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića. On vrlo dobro zna da ja nisam naredio granatiranje za koje sam u Hrvatskoj osuÄ‘en. Osim toga, prisluÅ¡kivanjem obavjeÅ¡tajne grupe Labrador hrvatska strana takoÄ‘er raspolaže spoznajom da sam nevin – zaključio je general Vlado Trifunović.

Dobro se i sjeća svih pojedinosti onoga dana 1991. godine kad je s vojskom napuÅ¡tao Varaždin: 

– Glavnu ulogu u pregovaranju sa mnom o mirnom izvlačenju vojske iz Varaždina imali su Radimir ÄŒačić, bivÅ¡i župan Varaždinske županije, te ÄŒedomil Cesarec, tadaÅ¡nji predsjednik Kriznog Å¡taba u Varaždinu, a uz to ÄŒačić je u pregovorima bio najzaslužniji da se sve zavrÅ¡ilo bez većih razaranja Varaždina i bez viÅ¡e žrtava! U izvlačenju JNA iz Varaždina njih dvojica bili su moji taoci sve do Å ida. Tamo smo se pozdravili, a potom je svatko otiÅ¡ao na svoju stranu. ÄŒuo sam da su oni voljni svjedočiti na hrvatskom sudu u moju korist jer znaju da sam postupio prema vojničkom kodeksu. Zahvalan sam im, ali čini se da vaÅ¡e pravosuÄ‘e baÅ¡ i ne prihvaća njihovo svjedočenje. Naime, već mi je da puta, 1995. i 1997. godine, odbacilo zahtjeve za ponavljanje sudskog postupka, koje sam s odvjetnikom Brankom Stanićem poslao varaždinskom Županijskom sudu.

Zapovjednik varaždinske vojarne „Jalkovečke žrtve“ Vladimir Davidović, u Hrvatskoj je osuÄ‘en za ratni zločin na deset godina zatvora, a u Jugoslaviji za izdaju na godinu i pol. No, Davidović je u jugoslavenskom zatvoru izdržao samo dva mjeseca jer se kao srpski dobrovoljac javio i otiÅ¡ao ratovati u Knin, odakle se tijekom akcije Oluja vratio u Beograd. Time se iskupio, pa je u meÄ‘uvremenu dobio čin pukovnika, a za zasluge u ratovanju u Kninu nagraÄ‘en je visokom dužnošću u Vojsci Jugoslavije. Kako sam tijekom posjete Trifunoviću u Beogradu saznao, Davidović je i kandidat za dobivanje čina generala – „ zbog svojih zasluga u ratu u Hrvatskoj“.

On, naravno, ne traži obnovu sudskog postupka u Hrvatskoj.

Pukovnik u mirovini Sreten RaduÅ¡ki osuÄ‘en je u Jugoslaviji na sedam godina zatvora, a pukovnik Berislav Popov osuÄ‘en je kao ratni zločinac u Hrvatskoj na 15 godina zatvora, a u Jugoslaviji za izdaju na Å¡est godina. Nisam uspio s Popovom razgovarati tijekom boravka u Beogradu, jer je bio dežuran u smjeni. Nakon izdržane zatvorske kazne u Srbiji, sada radi kao čuvar jedne beogradske poÅ¡te.