Sezona koÅ¡arke na otvorenom s vremenskim uvjetima bliži se kraju, pa ju već možemo zakljuÄiti s jednom poraznom Äinjenicom. Å kolska ili kvartovska koÅ¡arkaÅ¡ka igraliÅ¡ta, u bilo kojem gradu, većim dijelom dana su izvan Å¡kolske nastave zjapila prazna.
Rijetko se “hakla”, a da bi nekako odgovorili na to pitanje zaÅ¡to je tako, odmaknimo se od prozaiÄnog objaÅ¡njenja kako je za to kriv novi naÄin života uz elektroniku. Ako se priklonimo takvom odgovoru, zaÅ¡to ti sportski tereni ožive naveÄer, a zakljuÄujemo po praznim plastiÄnim ÄaÅ¡ama i razliÄitom ambalažom od jela i pića, Å¡to nam ukazuje da se na njima okupljaju mladi ipak željni druženja.
Stvar je u kontinuitetu. Krenimo od ove teze i razmislimo jesmo li na tim igraliÅ¡tima vidjeli djevojÄice ili djeÄake od 6 ili 7 godina? Vrlo rijetko.
Nismo pomislili da dobar dio krivnje možda leži u 305 centimetara. To je zapravo visina na koju je postavljen koÅ¡arkaÅ¡ki koÅ¡. Zamislite joÅ¡ ispod koÅ¡a djevojÄicu ili djeÄaka visoke 120 ili 125 centimetara, a iznad njih koÅ¡ na, za njih, planinskoj visini. Upravo je ta razdaljina do Äarobnog obruÄa nemotivirajuća prepreka za ovu naÅ¡u djecu, usto joÅ¡ i krhke konstitucije, koja ih, u nemoći da ubace loptu raspamećuje gotovo do suza.
Svi koji misle drukÄije trebaju doživjeti uzdahe nemoći tih predivnih petogodiÅ¡njih i neÅ¡to starijih klinaca koji iz petnih žila podižu koÅ¡arkaÅ¡ku loptu iznad glave pokuÅ¡avajući ju baciti do koÅ¡a.
Jedanput, dvaput, možda joÅ¡ koji put. Tada djeÄji bijes ili apatija zamijeni nemoć. I kod djeteta i kod roditelja, većinom oÄeva, koji sa žaljenjem konstatiraju kako njihova djevojÄica ili djeÄak ne žele viÅ¡e dolaziti na koÅ¡arkaÅ¡ko igraliÅ¡te.
Okreću se nekoj drugoj igri, a mi se pitamo zašto nam je košarka u padu.
Jesu li tvorci sportskih haklerskih igraliÅ¡ta ikad razmiÅ¡ljali od koje godine kroz igru poÄinje motivacija za uÄenje koÅ¡arkaÅ¡ke vjeÅ¡tine, pa da uz one „normalne“ postave i neÅ¡to niže koÅ¡eve. Za one najmlaÄ‘e kojima su partneri u igri joÅ¡ najÄešće roditelji. Tada koÅ¡arkaÅ¡ka igraliÅ¡ta u Å¡kolskim dvoriÅ¡tima, ili ona rijetka kvartovska, ne bi bila viÅ¡e prazna nego puna.
Onda opet dolazimo do bolne istine da je sve manje mladih koji haklaju pod koševima. I do teze da nema kontinuiteta igranja košarke od najmlađih dana, kao recimo u nogometu, ipak najpopularnijem sportu ponajviše zbog svoje dostupnosti.
Ili, zaÅ¡to nema masovnijeg bavljenja djece koÅ¡arkom, iz Äijeg bi se zadovoljstva na kraju iznjedrila i kvaliteta.
U trgovinama postoje koÅ¡arkaÅ¡ke lopte razliÄitih veliÄina za razliÄite uzraste, postoje tenisice svih veliÄina, dres za pojedini uzrast. U vrtićima su prilagoÄ‘eni namjeÅ¡taj, te druga oprema i rekviziti, bicikli… Nadalje, postoji želja, volja kod djece i kod roditelja, da bi ispod nepremostive prepreke, koÅ¡a na visini od 305 cm, uslijedilo razoÄarenje. Konstatacija: moja kćer ili sin ne mogu baciti loptu do koÅ¡a i epizoda s odlaskom na koÅ¡arkaÅ¡ko igraliÅ¡te brzo zavrÅ¡ava.
Usporedimo to s igrom odraslog košarkaša od recimo 180 ili 190 centimetara, da ne spominjemo one visoke preko dva metra i njihova zakucavanja u kojima uživamo. Sigurno i oni uživaju u svojoj vještini ubacivanja u koš.
No, bi li oni, ali i mi gledajući ih, uživali da im je koÅ¡ na visni proporcionalnoj za malog koÅ¡arkaÅ¡a visokog samo 120 cm. Sigurno ne bi, jer bi u tom sluÄaju, prema analogiji, za koÅ¡arkaÅ¡ki ipak ne visokog igraÄa od 180 centimetara koÅ¡ trebao biti na visini od 450 centimetara. Bi li on tada uživao u koÅ¡arci, bi li mogli gledati (nad)majstorije onih najboljih iz NBA.
Zato bi trebalo najmlaÄ‘ima omogućiti da uživaju u pogaÄ‘anju koÅ¡a, umjesto da se muÄe dosegnuti visinu. Predlažemo stoga da se s prvim toplim danima poslije zime na Å¡kolskim i kvartovskim sportskim terenima postave niži koÅ¡evi. Mogli bi se postaviti i na djeÄjim igraliÅ¡tima, kao prava motivacija meÄ‘u vrÅ¡njacima.
www.vzaktualno.hr/Nedjeljko KrÄar
