O pripremama za taj nemali planinarski pothvat kojeg su odradili 05. kolovoza kada se većina Varaždinaca kupala u moru, govoriti će večeras član planinarskog druÅ¡tva MIV Petar Babić koji je uoči predavanja s nama podijelio neke od detalje s krova Europe.   

– Da, naÅ¡i apetiti s vremenom su rasli i težilo se ići Å¡to dalje i Å¡to viÅ¡e. Tako su nakon naÅ¡ih planina doÅ¡le na red i slovenske Alpe, a kada hodanje po Å¡umi viÅ¡e nije bilo dovoljno, krenulo se i sa penjanjem na stijene. Inače, svake godine netko iz naÅ¡ih krajeva ide na Mont Blanc, ali dosta ljudi ne uspijeva doći do vrha. Postatak ljudi koji doÄ‘u do krajnjeg cilja nije baÅ¡ veliki, ali eto mi smo uspjeli. 

– Većinom uspiju oni koji imaju vodiče jer je s njima mnogo lakÅ¡e. Oni vas stave na kratko uže i doslovce vuku do gore. Mi takav način nismo isprobali, sve smo radili sami. Nas sedmero krenulo je na Mont Blanc dobro pripremljeni i petero nas je doÅ¡lo do vrha. Zapravo je Mont Blanc bio naÅ¡ krajnji ljetni cilj, a odlazak tamo dogovarali smo i pripremali od studenog proÅ¡le godine. Zbog snijega, visine i aklimatizacije mnogo smo se pripremali kroz pet pripremnih uspona u Austriji i Sloveniji, a najintenzivnije je bilo mjesec i pol dana prije odlaska tamo. Obično smo vikende iskoristili za odlazak na pripreme i bilo je dosta naporno. U Varaždin smo se znali vratiti tek u nedjelju iza ponoći, a u ponedjeljak smo naravno iÅ¡li raditi. To nisu bili “izletići” već tempo.

– Doveli smo se u Chamonix pa sa skijaÅ¡kom gondolom dalje koja nas je digla na nekih 1.800 m. Zatim smo prohodali jedan dio do stanice vlaka koji baÅ¡ vozi ljude koji su se odlučili popesti na Mont Blanc. Vlak vozi do 2.300 m, a od tamo se hoda dalje do prvog doma, pa do drugog. To ne može svatko. Može onaj koji ima jako puno novaca da plati vodiča i tada će taj vodič sve napraviti da vas dovuče do gore. Ali iskreno, ne znam koliko to ima smisla. Puno ljudi ide upravo tako, prednjače u tome Japanci i orijentalni narodi. Sve je to jedan vid turizma, ali sa planinarskog glediÅ¡ta to nije baÅ¡ neÅ¡to. Inače, Mont Blanc nije toliko jako tehnički kompliciran koliko je visok. Zrak je gore tanji, čovjek se brže zadiÅ¡e, ne može se trčati sa svom tom opremom, ali najveći problem je stravična gužva. Vrijeme treba biti stabilno, svejedno da li je sunčano ili lagano oblačno, ključna je njegova stabilnost. Opasnost lavina postoji ali ne može se čovjek ići penjati i samo na to misliti. Svi smo svjesni da opasnost odrona kamenja i lavina postoji, pogotovo tamo gdje postoji jedno mjesto smrti na kojem se konstantno odranja kamenje. Imali smo sreće da je taj dio u naÅ¡em usponu i spustu bio miran, inače tamo zna biti prava kiÅ¡a kamenja koja ne prestaje. Do vrha smo se penjali 4 i pol sata, odnosno od najviÅ¡eg doma koji je na nekih 3.800 metara.  

– IÅ¡li smo u noći jer popodne su na tim visinama česte izmjene vremena. Osim toga, ako je sunčano onda se oko podneva gornji sloj snijega počne topiti i teÅ¡ko je hodati. Ljudi se za uspon počinju spremati u 1 u noći, a mi smo odlučili krenuti meÄ‘u zadnjima oko 4. Prednost toga je da netko ispred već prohoda pa se lijepo vide tragovi i čeone lampice. Tu noć naravno nismo niÅ¡ta spavali, adrenalin je bio prejak pri pomisli Å¡to nas čeka i gdje ćemo biti. Osjećaj je dobar u svakom slučaju. Na pola puta je skloniÅ¡te gdje se može prespavati, tamo su obično oni koji odustaju. Od skloniÅ¡ta pa nadalje vijuga uski greben na kojem nesnosno puÅ¡e vjetar i temperatura je oko – 10. 

– Da, bili smo dobro pripremljeni. Na Mont Blanc se penju ljudi koji imaju i nemaju znanja. Smrti su tamo česte, mnogo je života tamo izgubljenih. I dok smo bili gore kružili su helikopteri, vjerovatno tražeći nekoga. Iskreno, niÅ¡ta ne predstavlja tako veliku opasnost kao gužva, drugi ljudi i vodiči koji sa svojim klijentima idu gore i spremni su vas izgurati. Nama nije palo na pamet da imamo vodiča. Dvojica iz naÅ¡e ekipa već su bila tamo tako da smo jako dobro znali Å¡to nas čeka i dobro se pripremili teoretski, ali i fizički i tehnički. Kondicija je jako bitna. Na stranicama na kojima smo čitali upute za penjanje na Mont Blanc lijepo piÅ¡e: Ili ćeÅ¡ patiti kada ćeÅ¡ se pripremati, ili ćeÅ¡ patiti kada doÄ‘eÅ¡ tamo, ali patnje mora biti. Mi smo odlučili patiti doma i Mont Blanc smo proÅ¡li bez ikakvih problema, pjevajući na vrhu. Ne mora se biti vrhunski atleta, ali dobra fizička kondicija mora postojati.

– Osim toga, u glavi se mora biti na čisto. Ako na 4.000 metara hodaÅ¡ po uskom grebenu uz vjetar koji te može sruÅ¡iti, trebaÅ¡ biti spreman na to kako reagirati – ako se to dogodi. U svakom slučaju bez panike. Bili smo gore nekih pola sata, fotografirali se i zezali, slali poruke mobitelom. Gore je lijepi plato koji nije toliko opasan, ali zato na putu do tamo može biti svega. 

Cijeli taj osjećaj visine, zime, snijega i drugog svijeta je genijalan. Neusporedivo sa ničim. Odozgora se vidi sve. Kada ste na vrhu, na svim stranama svijeta nema niÅ¡ta viÅ¡e od toga i kada stanete tamo i osvijestite se da ste na najviÅ¡oj točki stvarno je neopisivo. Za oblačnih dana ste 2 kilometara iznad oblaka. Upoznali smo na putu do tamo i jednog Hrvata, a bio je i jedan 66- godiÅ¡nji Japanac koji je s vodičom krenuo prema gore i doÅ¡ao, iako su mu po putu curile sline. Ipak, doÅ¡ao je do vrha i bez problema se spustio dolje. Svačega se gore vidi, zaista. Tamo se obaraju nadljudski rekordi, ali recimo vidiÅ¡ i čovjeka koji točno na vrhu Europe obavlja veliku nuždu. 

– Klasična hrvatska priča. Malo Å¡tednje, malo minusa, puno odricanja. Ali isplati se. 

– NajviÅ¡e strahuju oni koji ostaju doma. Roditelji, cure, žene i djeca uvijek brinu. Opasnost je velika i toga treba biti svjestan. Isto tako, najbitnije je biti svjestan sebe i toga Å¡to se može, a Å¡to ne može. O tome svemu potrebno je pročitati puno knjiga i dobiti uvid Å¡to se sve tamo ljudima desilo, kako su reagirali i na koji način sačuvali prisebnost. Mi smo imali sreću, ali bili smo i pripremljeni. A žene i djevojke bez daljnjeg imaju puno razumijevanja. Idu one sa nama na neke lakÅ¡e planine. Iskreno, kada se većina parova u petak navečer dogovara kuda ide van, mi idemo u krevet kako bi se mogli oko 3 ujutro dići i krenuti negdje. 

– Mislim da hoće. Podijeliti ćemo svoje priče i iskustva i naravno pokazati fotografije. U Varaždinu ima stvarno puno planinara koji idu često na izlete i svi bi oni imali neÅ¡to za ispričati. Nadam se da će se takva predavanja od danas zakotrljati i saživjeti, ne samo kada su godiÅ¡njice planinarskih druÅ¡tva nego i inače. 

– Svima koji razmiÅ¡ljaju o Mont Blancu dobar savjet je da se ne zalijeću. Planina je uvijek tamo, ako se ne ide ove godine, ići će se druge. Respekt prema planini mora postojati i čovjek mora biti svjestan svojih mogućnosti. Osim toga i vrhunskim alpinistima se dogaÄ‘aju nesreće. Planina ne bira. Pametno, polako, bez precijenjivanja.