Nakon promocije slijedi predstava “PoÅ¡tene žene” Marije Winter, a koju će izvesti KazaliÅ¡na družina “Trio V” koja djeluje u sklopu Gradske knjižnice i čitaonice Mladen Kerstner.

Marija Winter roÄ‘ena je u ÄŒrnoglavcu, kraj Ludbrega, 1912. godine. U ÄŒrnoglavcu i Ludbregu provela je djetinjstvo, a tu je zavrÅ¡ila osnovnu i graÄ‘ansku Å¡kolu. Å kolovanje nastavlja u Ženskoj učiteljskoj Å¡koli u Sarajevu, koju i zavrÅ¡ava 1935. godine. Godinu dana kasnije počela je raditi kao učiteljica. Pored učiteljskog poziva bavila se slikarstvom. Bila je član Udruženja amatera likovne umjetnosti sjeverne Hrvatske sa sjediÅ¡tem u Varaždinu. Marija Winter je bila i vanjski suradnik Gradskog muzeja u Varaždinu, a kasnije je postala i suradnik ArheoloÅ¡kog muzeja u Zagrebu, te suradnik Muzeja grada Koprivnice. 

Također je bila povjerenica Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture za područje Ludbrega i okolice.

Osnivala je i radila u dramskim, folklornim, pjevačkim i drugim sekcijama koje su spremale i priređivale priredbe po selima. Bavila se organizacijom i izvođenjem općeobrazovnih tečajeva, predavanjima i drugim oblicima. Za Mariju bi se moglo reći da su je zaokupljala tri znanstvena područja: arheologija, etnografija i povijest. No, njeni interesi su bili i širi. Napisala je više igrokaza, a jedan je objavio i «Podravski zbornik». Igrokaz je pisan kajkavštinom ludbreškog kraja, a to je, ustvari, materinji jezik autorice. Igrokaz je prvi put objavljen u «Podravskom zborniku» 1976. godine s malo promijenjenim naslovom «Kakva ljubav, takva plaća». Napisan je ranih 50-tih godina. Tada u Hrvatskoj skoro nitko nije pisao i objavljivao na kajkavštini.

Dvadesetak godina kasnije pojavljuje se zagrebački časopis «Kaj», zatim Krapinski festival, pa Sveti Ivan Zelina, Samobor itd. gdje se počela oživljavati i njegovati kajkavština. Marija je napisala osim ovoga još 5-6 igrokaza koji do sada nisu objavljeni. Pisani su kajkavštinom. Već po ovim podacima možemo ju svrstati među rijetke autore koji su njegovali « naš kaj «, nastojeći da ga otmu zaboravu. To je važan dio hrvatske kulturne baštine. Uostalom, kajkavski je bio tri i pol stoljeća hrvatski književni jezik, a postao je supstandard u vrijeme ilirizma.

Prvi značajniji stručni tekst Marije Winter objavljen je u časopisu «Kaj» u broju 3-4 1970. godine. Tekst je u cijelosti posvećen Ludbregu i okolici. ÄŒasopis «Kaj» je tekst pod naslovom «Po dragomu kraju – Ludbreg i okolica» Å¡tampao i kao poseban separat. To je bilo prvi put da se na neki pregledan način, popularno, ali ipak stručno utemeljeno donosi povijesni pregled Ludbrega i bliže okolice. Marija je tokom cijelog života skupljala povijesnu graÄ‘u o naÅ¡em kraju, a odlaskom u mirovinu 1967. samo je taj rad na skupljanju pojačala. Spomenice naÅ¡ih Å¡kola, crkvenih župa i drugi pisani izvori, kao i sjećanja graÄ‘ana bili su joj osnova za pisanje tekstova o daljoj i bližoj povijesti naÅ¡ega kraja.

Skupljala je i fotografije, razglednice i ostali vizualni materijal. Od prvog broja «Podravskog zbornika», koji je počeo izlaziti 1975. pa do svoje smrti 1989, bila je vrlo vrijedan suradnik. U monografiji Ludbreg, štampanoj 1984, samostalno je priredila tekst pod naslovom « Kulturno-prosvjetna društva u Ludbregu i okolici», a s profesorom Ivanom Topličanom « Školstvo na području bivšeg kotara Ludbreg». S prof. dr. Nikolom Korinom priređuje tekst pod naslovom « Razvitak zdrastva na području bivšeg kotara Ludbreg «. Marija Winter je svoje radove objavljivala na radio-Ludbregu, a neke priloge i u «Ludbreškom listu».

Iza nje je ostalo ispisanih dvadesetak bilježnica rukopisa, puno fotografija i ostalog materijala , ali uglavnom nesređene građe. Svu tu građu ostavila je prof. dr. Dragutinu Feletaru. Dr. Feletar i prof. Hrvoje Petrić sredili su dio građe i priredili je za tisak. Tako su nastale dvije knjige koje su se tiskale u povodu 10-te godišnjice smrti autorice, 2000. g. Građa je izdana pod naslovom « Iz povijesti Ludbrega i okolice «. Tako je Ludbreg vratio djelić duga Mariji Winter.