Udruga socijalnih radnika Varaždinske županije, u partnerstvu s Varaždinskom županijom i Gradom Varaždinom, od ožujka 2013. godine provodi projekt pod nazivom "Tribine utorkom - Socijalne teme i život zajednice". Voditelj projekta je prof. dr. sc. Nino Žganec s Pravnog fakulteta u Zagrebu, Studija socijalnog rada, koji je ujedno član Udruge socijalnih radnika Varaždinske županije.
Idući utorak, 5. studenog 2013. s početkom u 18 sati, u Velikoj dvorani Županijske palače održat će se tribina "Skrb u zajednici - od institucije do deinstitucionalizacije".
Kako bi se i u našoj sredini potaknula raspravu o ovim pitanjima na tribini će stručnjaci koji se bave ovom problematikom ukazati na probleme i prioritete s kojima se radeći na ovom području susreću, kao i na neke važne aspekte koji predstavljaju preduvjete uspješne promjene modela skrbi u korist izvaninstitucionalnih te faktore koji u procesu dolaženja do modela skrbi u zajednici moraju biti uzeti u obzir.
Voditelj i moderator tribine bit će prof.dr.sc. Nino Žganec, a uvodničari, koji će iz svojeg ugla promatranja ovog fenomena iznijeti osnovne teze u trajanju od 15 minuta, Nino Žganec, Velimir Dugandžić, Ruža Zlatar i Mladenka Ravenski. Nakon uvodnih izlaganja otvorit će se rasprava.
U Republici Hrvatskoj još uvijek na planu skrbi za određene skupine korisnika prevladava institucionalni model skrbi. Trenutno u RH djeluje preko 110 državnih i nedržavnih domova i drugih pravnih osoba koje obavljaju djelatnost socijalne skrbi za djecu i mladež bez odgovarajuće roditeljske skrbi, djecu i mladež s poremećajima u ponašanju, djecu s teškoćama u razvoju i odrasle osobe s invaliditetom, te psihički bolesne odrasle osobe, u kojima je svim oblicima skrbi zbrinuto ukupno preko 12000 korisnika, od kojih je preko 8500 na stalnom ili tjednom smještaju.
Iako se u posljednjih više od desetak godina u stručnoj, a sve više i u široj javnosti sve više govori o potrebi promjene oblika skrbi u smislu napuštanja institucionalnog modela ipak su stvarni pomaci na tom planu skromni.
Gledajući povijesno skrb za određene, gore spomenute, skupine korisnika prošla je nekoliko razvojnih faza i to od tzv. medicinskog modela preko modela deficita pa sve do socijalnog modela. Prva polovica dvadesetog stoljeća bila je obilježena isključivo biološkim i medicinskim pristupom, a u središtu pozornosti bilo je dijagnosticiranje slučajeva, procjena i prevencija, dok je malo riječi bilo o tretmanu. U to vrijeme, tretman se svodio na mjere koje su uključivale hormonalne terapije, različite dijete ili vježbe prilagođene pojedinim oštećenjima. Druga je polovica prošlog stoljeća bila obilježena značajnim promjenama, a prije svega deinstitucionalizacijom, normalizacijom i integracijom, a naposljetku inkluzijom. Zajednička karakteristika navedenih procesa jest preuzimanje odgovornosti, od strane socijalne okoline, za ostvarenje kvalitete života osoba s teškoćama. To znači da se počinje prihvaćati uloga društva u socijalnom integriranju, a danas se znanost sve više bavi mogućnostima rehabilitacije, edukacije i zapošljavanja u zajednici.
