Mjesto Vrbno, u općini Bednja, u proteklih je nekoliko godina doživjelo stanoviti napredak, što mještanima život čini lakšim, neke je i zadržalo na vrbljanskim bregima, a neki su se odlučili i na povratak u zavičaj , pa su ovdje sagradili nove kuće, vikendice i klijeti.
Najveći zahvat bio je izgradnja nove škole i suvremene sportske dvorane u središtu mjesta, jer se do tada nastava odvijala gotovo u nemogućim uvjetima: u dvije zasebne (odvojene) derutne školske zgrade.
Mještani Vrbna rado će vam se pohvaliti da je njihova škola kroz povijest iznjedrila više nadarenih đaka, što je prepoznato i šire, pa nimalo ne iznenađuje činjenica da je upravo vrbljanska škola prva u Varaždinskoj županiji primila najviše državno odličje za postignuća u obrazovanju, prije svega u tehničkoj kulturi, koju joj je dodijelio Sabor RH!
Učenici te škole još su u vrijeme Jugoslavije, diljem tadašnje države, osvajali nekoliko godina uzastopce zlatne medalje upravo iz tehničke kulture! Povijest školstva u Vrbnu seže još u daleku 1868. godinu, kada je ovdje s radom počela Osnovna škola. Sredstva su osigurali mještani i tadašnja općina Bednja, uz pripomoć grofa čure Draškovića. Prvi učitelj do 1878. godine bio je S. Petak, a dugo godina kasnije službuje po jedan učitelj. Š kola je 1928. godine imala jednu učionicu i stan za učitelja, a te godine je dograđena. Š kolu pohađaju učenici iz Vrbna, Osonjaka, Pašnika, Vranojelja i Ježovca, a broj polaznika često se mijenjao.
Š kolski patron bio je grof Ivan Drašković kasnije vlasnik Trakošćana, a pored njega i predstavnici Crkve. Tijekom II. svjetskog rata radio je u školi po jedan učitelj, ali ih se od 1941. do 1945. izmijenilo 11, s time da neko vrijeme (1943. i 1944.) nije bilo obuke. Tijekom rata uništen je veći dio školske arhive i knjižnica. 1959. godine škola je prerasla u osmogodišnju, a iste godine uvedeno je u zgradu električno osvjetljenje. Te godine školu su polazila 363 učenika, a s njima je radilo 8 prosvjetnih radnika.
Današnja nova školska zgrada, sa sportskom dvoranom, pravi je ukras središta Vrbna. Odmah do škole sagrađen je i novi Župni ured, a vrbljanski župnik vlč. Stjepan Vorih, zaslužan je i za obnovu ovdašnje Župne crkve. Obnovljena je i mrtvačnica, te okoliš crkve i mjesno groblje.
U okolne zaselke više ne vode neprohodni blatnjavi putovi, već asfaltne ceste.
Vrbno je s jedne strane, preko Š aše, povezano asfaltnom prometnicom sa općinskim središtem – Bednjom, a s druge strane, također asfaltnom cestom, sa Macljom i dalje sa susjednom državom Slovenijom. No, stanovnicima okolnih naselja susjedna Slovenija nimalo nije ostala u lijepoj uspomeni. Naprotiv, zagorčila im je život, jer su mnogi tamo ostali bez posla! Bili su prisiljeni na povratak svojim bregima, pronaći neki drugi posao ili se prihvatiti poljoprivrede.
U tom kraju u posljednje vrijeme niču nasadi novih vinograda, s kvalitetnim sortama grožđa, pa već ima i par seoskih kućanstava koja su se posvetila tzv. seoskom turizmu. Uz domaće specijalitete i vino, neki razmišljaju da u ponudu uvrste ono od čega su nekoć davno živjeli njihovi preci: to su zanimljivi uporabni predmeti kućne radinosti od drva, kao primjerice – škaf, puta, kuhača, bačve, badnji i dr. Izrada tih predmeta u Vrbnu i okolnim zaselcima ima više stoljetnu tradiciju, a ti proizvodi seljačkih ruku imaju i svojevrsnu umjetničku vrijednost.
Prema predaji starijih ljudi iz Vranojelja i Ježovca, izradbu drvenih predmeta za kućanstva unijeli su u ovaj kraj drvosječe koji su u okolnim šumama iskorištavali drvene otpatke izrađujući različite predmete. Svi viškovi proizvoda ove djelatnosti nekada su davno završavali na sajmovima, a ljudi bi odlazili do Podravine i Slavonije, gdje su ih mijenjali uglavnom za žitarice koje su donosili natrag u selo radi prehrane svoje obitelji. Premda su se vremena promijenila, ali proizvodi kućne radinosti i danas su traženi na domaćem i stranom tržištu. Potražnja za njima posebno dolazi do izražaja u turističkoj sezoni, a žitelji Ježovca, Vranojelja, Vrbna …., pravi su majstori za izradu dopadljivih uporabnih predmeta u drvu, kao i vrsni drvo rezbari. Dokazali su to u novije vrijeme, na lokalitetu zvanom „Potkova“, gdje su uz samu cestu što se iz visokog brijega spušta u dolinu, do Maclja, izradili impozantni drveni oltar na otvorenom.
S vremenom su ga i prekrili te ukrasili drvenim kipovima svetaca, koje su izrezbarili vlastitim rukama. Ponosni su župljani Vrbna na svoju „Potkovu“, a osobito ih veseli kada se tu služi misa. Najsvečanije je svakako svakoga ljeta kada pred odlazak i nakon povratka s hodočašća u Mariju Bistricu, njihov župnik vlč. Stjepan Vorih na „Potkovi“ služi svetu misu, a mještani prirede pravo proštenje na kojem se iz godine u godinu okuplja sve veći broj vjernika.
A što se današnjeg života u Vrbnu i okolnim zaselcima tiče, od većine mještana uglavnom ćete čuti:“ Kak je bilo, dobro je! Nesmemo se preveč žaliti, kad se zmislimo da smo tako reći još do nedavno bili Bogu za plećima…Bez asfalta, cesta, putova, vode, a o novoj školi, sportskoj dvorani i ostalome, ni pomišljali nismo. Zahvalni smo svima. Bog im plati“!
PIŠ E I SNIMIO: MLADEN GENC
